Arhiv tekstova
Zašto štite Mihajlovića
Kada je mladi lider Socijaldemokratske partije, članice DOS, Slobodan Orlić izjavio da bi »on da je na mjestu ministra policije Dušana Mihajlovića podnio ostavku« pošto mu je premijer ubijen usred bijela dana, praktično na radnom mjestu, kritičari Vlade su požurili zaključiti: »Gotovo je, od nedavnog primirja u vrhu DOS neće biti ništa. Klupko se počinje odmotavati...«
Za čudo, ništa se od priželjkivanog nije desilo. Istog dana kada je Orlić posumnjao da se iza Vladine komisije za ispitivanje odgovornosti za ubojstvo Đindjića, u stvari, krije ambicija da se afera zataška, hitro se sastao vladajući Politbiro, Predsjedništvo DOS, da bi »radoznaloj« javnosti priopćilo kako »čvrsto i nepokolebljivo stoji iza MUP i njegovog ministra Mihajlovića.« Iznenađenje je samo u tome što je izostala uobičajena politička kvalifikacija o »još jednoj zavereničkoj uroti poraženih političkih snaga«. Bilo bi, naime, i za sam DOS malo nezgodno da u tu »sumnjivu grupaciju« uvrsti Orlića i njegovih deset zastupničkih mjesta u Republičkom parlamentu. On se sam, međutim, ovim povodom nije ponovo oglasio, pretpostavlja se da se složio s ostalim liderima da nema mjesta Mihajlovićevoj odgovornosti, procjenjujući valjda da je za njegov politički rejting sasvim dovoljno što je »pustio buhu«. Neka sada drugi trljaju glavu i objašnjavaju kako je moguće da predsjednik Vlade bude ubijen, a da baš nitko u državnoj nomenklaturi ne povuče nikakve konzekvence. Štaviše, ministar policije govori o grandioznim podvizima Sablje, a privremena (ipak, neoročena) šefica države izvanredno unapređuje policijske oficire.
Ministru Mihajloviću sada je lakše. Dobio je podršku, iako mu Sablja i tisuće uhićenih nisu baš popravili rejting. U najnovijem istraživanju javnog mnijenja zauzeo je visoko treće mjesto (iza Miloševića i Šešelja) na listi najnepopularnijih političara, što umnogome koincidira s njegovim izjavama da bi ostavka (uprkos obećanju da će se o njemu razgovarati poslije izvanrednog stanja) bila najobičniji kukavičluk (a on tome, jel`te, nije sklon), ilustrirajući, usput, deplasiranost takvih zahtjeva kontrapitanjem – a tko je, molim vas, poslije 11. rujna u Americi podnio ostavku.
No, jedno je Mihajlovićevo ponašanje i njegov (shvatljiv) pokušaj da eskivira i relativizira vlastitu odgovornost, drugo manir vladajuće koalicije. Da li je to još jedna potvrda da je ubijeni premijer u formuli vladanja ostavio dubok trag (surovi pragmatizam), možda u ovom času i nije najbitnije. Važnije od toga je, po svemu sudeći, činjenica da je DOS nekritičkom obranom svog ministra legalizirao princip da se nečija odgovornost može pokretati samo ako ona neće ugroziti pozicije Vlade ili bar biti protumačena kao znak slabosti i ustupak »snagama koje Srbiji ne misle dobro. » Vlada je, naime, bila dovoljno kooperativna prema javnosti kada je, nakon silnih preganjanja i otpora, ipak ubijedila ministra Veselinova da zbog objektivne odgovornosti za tragičnu prometnu nesreću, podnese ostavku, poručujući da je time kraj ustupcima. Odnosno, da joj ne pada na pamet žrtvovati »jakog Mihajlovića«. Odricanje od njega u ovom času moglo bi je ozbiljno ugroziti. Ne samo zato što bi ostala bez Mihajlovićevih osam zastupnika, dakle, parlamentarne većine (koju bi onda morala kupovati od Ivkovića, Pelevića, a možda i Koštunice), već i zbog toga što bi obezvrijedila dojam, koji je sama nametnula, da su za sve, pa i za premijerovo ubojstvo, krivi svi osim nje. A to ne bi bila dobra preporuka u trenutku kada treba donijeti tako sudbonosne odluke kao što su novi ustav Srbije, raspisivanje izvanrednih ili redovitih izbora, način biranja predsjednika Srbije, početak pregovora s EU, ulazak u Partnerstvo za mir, odnosi s Crnom Gorom, status Kosova…
Obrana Mihajlovića je za Živkovićev kabinet i DOS mnogo više od zaštite jednog državnog činovnika na tako važnoj državnoj funkciji. Smjena ili ostavka ministra policije zbog ubojstva premijera trebal bi (ili morala) pokrenuti potragu za odgovorima na mnoga suštinska pitanja. Najprije, zašto je policijska struktura Srbije (zajedno s državnom sigurnošću) i dalje svojevrsna tabu tema, zatim, otkud toliko osjetljivosti na svako njeno pokretanje (mobiliziranje parlamenta i krivično gonjenje novinara i medija koji kritiziraju policiju), je li i koliko načinjen diskontinuitet s policijskom logikom i tehnologijom prethodnog, Miloševićevog režima, kakve su (institucionalne i personalne) veze organiziranog kriminala i državnog, policijskog i političkog aparata, zašto se i dalje ignorira propitivanje i preispitivanje uloge i udjela policije i tajnih službi u ratovima i ratnim zločinima na prostorima bivše Jugoslavije, koliko je istine u tvrdnji nekih ovdašnjih političkih krugova da i nova, »demokratska« vlast nije daleko odmakla od shvaćanja da su policija, državna sigurnost, tužiteljstvo i sudovi previše važne poluge vlasti da bi tek tako bile prepuštene »stihiji« ozbiljnog reformiranja i demokratiziranja…
… Ili će se, na kraju, sve svesti na dojam eksperta za policijske poslove Bože Prelevića kako većina sadašnjih funkcionara ima toliko »putera na glavi« da im naprosto nije u interesu previše talasati. g
