Arhiv tekstova

I se­be doži­vlja­vam kao out­si­de­ra

Predstaviti jednog pisca jedino i najbolje mogu njegova djela, a kada je riječ o piscu iza koga su tisuće prodanih knjiga, desetine ponovljenih izdanja njegovih popularnih romana, onda je najbolje da se svojim riječima predstavi sam. O Goranu Tribusonu, piscu i predavaču scenarija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, zna se dosta na ovim našim prostorima, ali će mlađa pokoljenja i njegovi potencijalni novi čitatelji, čitajući ovaj nekonvencionalni intervju, uvidjeti zašto je on toliko popularan u posve različitim dobnim skupinama poklonika njegovog djela.

»HR«: Kao pisac i profesor, kako biste se predstavili čitateljima i studentima na prvom satu?
Rođen sam 1948. godine u tipičnom poratnom vremenu, a literarno sam se »rodio« 1972. s generacijom hrvatskih »fantastičara«. Dosada sam napisao nekih tridesetak knjiga, od kojih su preko dvadeset romani, dok je većina knjiga izašla u dva ili tri nastavka.

»HR«: Sadašnjost?
Ono što sad radim moglo bi se podijeliti u nekoliko tematskih cjelina, to su primjerice romani i tekstovi o odrastanju poput djela »Trava i korov«, »Rani dani«, »Ne dao bog većeg zla«, zatim su tu kriminalistički romani kojih ima šest, pisani uglavnom o istražitelju Baniću u jednom posve realističkom prikazu aktualne sadašnjice u novijoj hrvatskoj realnosti. Trećem segmentu pripadaju fantastični tekstovi kojima se nastojim vratiti svojim mladalačkim prekupacijama.

»HR«: Tu su i scenariji koje predajete, ali i izvrsno pišete?
Prema mojim scenarijima snimljeno je dosada pet, šest filmova, uz još neke televizijske ekranizacije. Izdvojio bih scenarij za film »Ne dao bog većeg zla« koji se nedavno mogao vidjeti i kod vas u Subotici, te u Vojvodini (Dani hrvatskog filma). Također, potpisao sam scenarije za filmove »Srce nije u modi«, »Potonulo groblje«, »Crvenu prašinu«, prema mom romanu snimljen je i film »Polagana predaja«, gdje sam bio samo suradnik na izradi scenarija.

»HR«: Nakon ove male introspekcije, kako biste komentirali jednu uvriježeno shvaćanje kako su pisci u stvari odrasle osobe u kojima su zarobljena nikad odrasla djeca?
To je veoma zgodna metafora i mislim da u njoj ima mnogo istine. Danas je književnički posao postao neatraktivnom djelatnošću, baveći se njime nećete postati medijska ličnost, niti ćete zagolicati maštu mladih ljudi. Tako da biste opstali u svoj toj aktualnoj nelagodi, morate raditi s određenom dozom infantilnosti, izražene u dječjoj naivnosti. Priznajem da u mom autorskom pismu ima mnogo tih dječijih konotacija…

»HR«: Kao visokotiražni pisac iza kojeg su tisuće prodanih knjiga i mnoštvo čitatelja, kako biste prokomentirali vječiti sukob publike i kritike, u kojem se popularno gotovo uvijek nađe na »nožu« preoštre kritike?
Ne znam kako bih to pravilno prokomentirao, jer mislim da u nas nema one prave književne kritike. S druge strane, postavlja se pitanje ima li uopće prave literature. Kad već govorimo o kritici u Hrvatskoj, ne smijemo zanijekati činjenicu da se zbog nestašice specijaliziranih časopisa, ili pak njihovog neredovitog izlaženja i nemogućnosti aktualnog praćenja literarnih zbivanja, književna kritika se svela na novinsku kritiku, a ova opet zbog svoje specifičnosti po terminskoj definiciji je osujećena da bude seriozna, jer se obraća najširoj publici. Osobno mislim da je za pisca kritika problem drugostepene važnosti, radi toga što se pisac nikada ne obraća kritici, nego se isključivo obraća publici, i zanima ga samo kako je prošao kod nje. Mada opet kritika može imati stanovitu važnost kao nekakva podrška piscu, jer je ona ta koja bi u budućnosti mogla posredovati između pisca i publike, koristeći svoju izuzetnu snagu medijskog obraćanja najširem auditoriju.

»HR«: Upravo na istim relacijama dolazi do sve češćih rasprava o tome je li bolje čitati bilo što nego ne čitati ništa? Jer generalni problem ovih prostora je sve veća udaljenost od knjige. U tom kontekstu što reći u obranu žanrovske literature koja je prečesto nepravedno osuđena od strane nadobudnih kritičara, te nazivana »laganom«?
Generalno gledano čitanje postaje aktivnost koja je danas sve ređa. O tome se puno mudruje i pravi nekakva metafizika, traže se obrazloženja. Dosta je pogledati samo u kojim nakladama danas izlaze naše knjige (oko tisuću primjeraka), iznimno ako se radi o nekim izuzetnim autorima i zanimljivijim štivima, onda se te naklade povećavaju za nekoliko puta, što će reći nekoliko tisuća primjeraka koji su u srazu s recepcijom jedne popularnije televizijske emisije koju prati nekoliko stotina tisuća ljudi, apsolutno neusporedivi. Možemo mi mudrovati kako ulazimo u vrijeme dominacije elektronskih medija, u kojem knjiga gubi bitku sa atraktivnošću istih, ali mislim da će knjiga, kao što je prošla kroz sve svoje krizne situacije tokom povijesti, i ovog puta uspjeti održati se i opstati. Prije svega zbog svog jedinstvenog specifikuma kojim nudi stanovita zadovoljstva i spoznaje koji su nenadomjestivi drugim medijima.

»HR«: Zašto su onda sve susjedne zemlje drastično ispred nas u čitanju?
Ovo bi se pitanje prije trebalo postaviti nekom sociologu koji se bavi izučavanjem nacionalne kulture. Ja bih mogao samo nabrojiti neke determinante koje su uzrok tome. Recimo postajanje jedne apsolutne apatije koja se širi, jedno rastuće siromaštvo koje se sve više širi uz opadanje kupovne moći potencijalnih čitatelja. Mislim da je glavni uzročnik apatija iz koje dalje proizilazi otpor prema knjizi, filmu, te bilo kojoj percepciji kulturnih sadržaja.

»HR«: Vratimo se u vedrije tonove, na vaš literarni opus. Koju biste knjigu ili knjige izdvojili kao najčitanije prema vašim saznanjima?
Mislim da su to djela koja pripadaju već spomenutom opusu knjiga o odrastanju, te da su svojim sentimentalnim pristupom prošlosti postale svojevrsni trend u Hrvatskoj. Ponukana istim smjernicama počela se pisati tzv. autobiografska proza. Želio bih istaknuti da ja nisam taj koji se »ukrcao« u vlak trenda, nego da sam još osamdesetih godina prošlog stoljeća napisao nešto što bi se moglo podvesti u aktualno trendovsko usmjerenje. Ponovno bi ista stvar mogla biti interesantna sociolozima u analitičkom sagledavanju zašto sad najedanput publika traži nekakvu nostalgiju.

»HR«: Kako ste se Vi uopće pronašli u autobiografskom nostalgičarskom izrazu?
Stvaranjem nove države ovdje se u jednom trenu pokušavalo zaboraviti sve, ljudi su, kako je to Jergović duhovito kazao…«slali svoje biografije u remont«, brisajući učešća u SK, radnim akcijama, te svim »nedoličnim« događajima iz prošlosti, pa su te autobigrafije izlazile dezinficirane iz tog alkemijskog postupka. Meni je sve to bilo na neki način odvratno. Nisam neki jugo-nostalgičar, ali u tom vremenu sam proveo cijelu svoju mladost, vrijeme u kojem sam imao prvu loptu, prvu ljubav, prvi film. Sve su to sjećanja koje se ne mogu nikako neutralizirati…

»HR«: Iz tog vremena datira vaše veliko prijateljstvo s poznatim beogradskim glumcem Bogdanom Diklićem, koji je također rodom iz Bjelovara…
Bogdan je jedan veliki čovjek i glumac, koji je sve vrijeme bio negdje između. Školovao se u Srbiji, igrao u Beogradu, ali je uvijek volio taj svoj Bjelovar. I znam, točnije bio sam osobno prisutan, kada je poslije osam godina prvi puta došao u Bjelovar, i kada je, kako se to danas trendovski kaže »pukao« u tom trenutku.

»HR«: Uz sve vaše prijatelje iz djetinjstva, koji su imali velikog utjecaja na vaš spisateljski opus, postoji i neraskidiva obiteljska sveza, u kojoj je važna karika vaša mlađa sestra Snježana, danas poznata hrvatska redateljica.
Ljudi koji su uspjeli dešifrirati ljudski gen mogli bi dati bolji odgovor na tu svezu, jer između nas je ipak velikih devet godina razlike, koja je donijela ogromne distance u obostranim sazrijevanjima. Dok se, primjerice ona još igrala lutkama, ja sam već počeo juriti cure. Razlika je tu u odabiru glazbe, filmova koje je svako od nas dvoje ponaosob volio, i mnogo toga drugog.

»HR«: Onda je, bit će, u pitanju utjecaj starijeg brace…
Na neki način može biti, ali da sam ja bio možda boksač, možda bi ona bila danas rukometašica. Ali kako sam ja bio pisac filmofil, onda je ona postala to što je danas…

»HR«: S obzirom da niste imali starijeg brata ili sestru, već ste sami morali pronalaziti vlastite uzore, kada ste osjetili spisateljsku žicu u sebi,  tj. kada ste sa sigurnošću znali da ćete jednog dana biti pisac?
Stvarno ne znam. Mislim da je to bilo jako kasno. Ja sam čak u srednjoj školi bio posve osrednji u izradi svih školskih i domaćih zadaća iz književnosti ili kako se to nekada zvalo nastave hrvatsko-srpskog jezika. Ja sam tek na fakultetu književnosti, koji sam studirao misleći da ću jednoga dana raditi kao srednjoškolski profesor, onda sam vidio da su svi orijentirani na neko pisanje, pa sam počeo pisati i ja. Ali su s vremenom svi oni prestali pisati, ostajući samo srednjoškolski profesori, dok sam jedino ja postao pisac, a ne srednjoškolski profesor.

»HR«: Postoji, također uvriježena tvrdnja, kako su pisci uglavnom u sukobu s vlastitim realnim životom, jer često puta ne mogu uskladiti sopstveni s fiktivnim životom svojih junaka. Za Vas se to ne bi moglo kazati, S obzirom da ste sretno oženjeni i otac koji živi normalnim obiteljskim životom.
Ima tu zgodnih dodirnih točaka, jer u pisanju uvijek postoji određena buntovnička crta. U samoj gesti mog pisanja postoji ta buntovnička nit, jer ja po godinama pripadam jednoj generaciji koja je bila dosta buntovna. To je generacija rock’n’rolla, generacija koja je zavoljela Boba Dylana, Rolling Stonese, koja je pustila dugu kosu, oblačila traperice, te cijelim svojim modelom drugačijeg mišljenja odudarala od tadašnjih društvenih standarda, predstavljajući svojevrstan trn u oku ondašnjem poimanju stvarnosti. Tako se i moje pisanje moglo uklopiti u trend buntovnog otpora stvarnosti.

»HR«: Ali kada se analiziraju Vaši junaci, može se uočiti debela karakterna crta njihove naglašene depresivnosti…
To ste dobro primjetili, jer mahom su moji junaci nekakvi outsideri. I meni se uvijek činilo da je jako teško pisati o sretnim ljudima jer priče o njima nekako uvijek odvode u kič. Uvijek sam se povodio linijom da su looseri (gubitnici) bolji i dramatičniji za razvijanje radnje oko kojih se isprepliće cijela priča.

»HR«: A gdje ste tu Vi…?
Vidite, i ja sebe doživljavam kao outsidera, iako izvana izgledam kao čovjek koji ima dobar brak, simpatičnu djecu, kvalitetan posao. Iznutra sam neki looser, jer mislim da sam mnoge stvari u životu dobio prekasno, da sam u mnogim stvarima bio zanemaren. To je jedan subjektivan stav u kojem sam se uvijek lakše mogao identificirati s gubitnicima nego s uspješnicima.
»HR«: Otkaz zagrebačkog nastupa Rolling Stonesa za Vas kao priznatog fana ove mamutske rock skupine sigurno predstavlja veliki gubitak?
Kada sam vidio prave razloge njihovog otkaza, gdje dominira njihova tvrdnja da Hrvatsku vide kao nesiguran teren, bio sam vrlo ozlojeđen. Ne naravno »Stonesima«, već njihovim menadžerima. Jer simptomatično zvuči da će zagrebački termin dobiti Benidorm u Španjolskoj, u kojoj je za posljednjih nekoliko godina bilo toliko terorističkih akcija i diverzija. Vidite, istina da je ovdje bilo rata, ali po teoriji dogođenog, onda ga na ovim prostorima sigurno neće biti jedno duže vrijeme. Baš kao kada se sruši neki avion proći će još dosta dok se ne sruši sljedeći…

»HR«: Stonese danas slušaju uglavnom pripadnici neke starije srednje generacije. Kojoj dobnoj skupini pripadaju Vaši čitatelji? Jesu li to možda ljudi koji se prepoznaju u autobiografskim elementima Vaše proze?
To je, kod nas, jako teško pratiti. Ali po onome što mi govore u bibliotekama, i te kako sam primljen po školama, imam osjećaj da me mladi ljudi izvrsno primaju i čitaju. Kada me zovu u neku školu, onda je to izbor po principu nekakve ankete »koga biste voljeli? » Meni je to osobno veoma drago, iako me čitaju i mnogo stariji, ponajviše moja generacija. Ali ponavljam izuzetno mi je važno da me mladi čitaju, jer ako te oni prestanu čitati, onda je to pouzdani znak spisateljske smrti! Možeš i dalje pisati, te knjige će se pojaviti u izlozima, ali ih nitko više neće čitati…

»HR«: Na određeni način Vi ste pripadnik hrvatskog main streama…
Ne bih se baš odredio tako zvučnom karakterizacijom, jer kod nas je samo čitanje gesta rubnog, marginalnog karaktera, pa se ne može govoriti o nekakvom klasičnom književnom main streamu. U Hrvatskoj danas, main stream je Severina, Goran Višnjić, to su TV zvijezde koje možete vidjeti u »Glamour cafeu«…Iako se zna reći eto on piše za široku publiku, koja je to široka publika kada knjige izlaze u dvije tisuće primjeraka. Svi koji danas čitaju su uska publika…

»HR«: Na koncu jedno teoretsko pitanje. Što je teže napisati, knjigu ili scenarij?
 Scenarij je poseban problem i to je veoma teško uspoređivati s knjigama. Scenarij je autorski posao s određenim ogradama, jer u njegovoj izradi niste uopće slobodni, već određene stvari morate realizirati tako da to u prvom redu odgovara redatelju. Potom, u onom trenutku kada Vi završite rad na scenariju, na njemu će se tokom snimanja filma još toliko raditi dalje, mijenjaće ga se po potrebi snimanja, kratiti, prepravljati i nestati će sve one slobode koju neograničeno imate pišući vlastitu knjigu, kada je pod kontrolom svaki zarez, svako slovo. Mislim da je scenaristički posao poprilično težak jer zahtijeva poznavanje i osnova dramaturgije, što, recimo, nije nužno kada se piše roman. S druge strane ne daje neko osobito zadovoljstvo jer zna se dogoditi da dođete na premijeru »Vašeg« filma pa vam se učini da ste »fulali« dvoranu.

»HR«: Zaključimo, ipak, s Vašim knjigama koje su poslije dulje stanke ponovno počele izlaziti u Vojvodini (»Rani dani« i »Trava i korov« – Gradska narodna biblioteka »Žarko Zrenjanin« – Ekopres, Zrenjanin)
Mene to veseli, čini mi se da je to jedan način da se otvori ponovno kulturni prostor koji naprosto može imati dobru kompetitivnu funkciju, da mi počnemo opet čitati jedni druge, iako živimo na različitim prostorima. Nakon sedamdeset godina života u jednoj bivšoj državi ipak se dobro poznajemo. Upravo zbog toga uvjeren sam da još uvijek imam svoju publiku kod vas, a vojvođanska izdanja mojih knjiga su najbolja potvrda za to.                              g