Arhiv tekstova

Premaleni (i) za Zakon

Usvajanjem Zakona o pravima i zaštiti nacionalnih manjina stvoren je novi institucionalni okvir u kojem se manjinama u Srbiji i Crnoj Gori osiguravaju bolji uvjeti za očuvanje njihovog nacionalnog identiteta. Time je formalno označen kraj jednog perioda represije i straha za većinu manjinskih zajednica, na koje se nerijetko izlijevalo nasilje potaknuto nacionalističkom ideologijom Miloševićevog režima. Još listopadskim promjenama, i posebice Zakonom o manjinama, stvara se jedno drugačije ozračje, a među značajnim institucionalnim novinama centralna je tema mogućnost formiranja nacionalnih vijeća, zamišljenih kao tijela manjinske samouprave preko kojih će se realizirati programi bitni za očuvanje identiteta manjina – u obrazovanju, kulturi, informiranju i službenoj uporabi jezika.
    No, ovakva mogućnost samoorganiziranja manjinskih zajednica u biti predstavlja novu šansu samo za neke manjinske narode, dok drugi time praktično ništa nisu dobili. Riječ je o tome da Zakon znatno više odgovara utjecajnim i velikim nego manjinama s malim brojem pripadnika, više recimo Bošnjacima i Mađarima, nego Česima i Nijemcima. Iako logika donošenja takvog zakona upućuje na ideju zaštite upravo slabijih, koji su zbog svojih slabijih kapaciteta i podložniji asimilaciji – on ipak više ide na ruku manjinama koje imaju snažnu elitu, izgrađenu infrastrukturu, organizacije, medije i političke partije.

I DALJE ETNIČKA DISTANCA: U cjelini gledano, položaj nacionalnih manjina je nakon petog listopada bolji nego što je bio prije tog datuma, komentira Pavel Domonji, koordinator novosadskog ureda Helsinškog odbora za ljudska prava. Najveći pomak učinjen je na normativnom planu, ali na faktičkom on je znatno manji. Etnička distanca i primjeri etnički motiviranog nasilja i netrpeljivosti još dugo će, kao sjenka, pratiti društvo u Srbiji. No, i od tih normativnih promjena neće podjednako imati koristi sve nacionalne manjine upravo zbog njihove brojnosti, jer će male manjine teško uspjeti da se organiziraju po slovu toga zakona.
    Riječ je, kako se navodi u izvješću Helsinškog odbora (koji je problemu tzv. malih manjina posvetio nekoliko mjeseci istraživanja njihovog položaja) o činjenici da je za formiranje vijeća nacionalnih manjina neophodan cenzus koji neke nacionalne manjine ne mogu ispuniti, s obzirom da broj potpisa, koji je potreban za sazivanje elektorske skupštine, jednostavno premašuje broj pripadnika njihove zajednice, što je slučaj sa Česima i Židovima, ili, pak, stoga što unutar njihovih zajednica nema dovoljno punoljetnih osoba, kao u slučaju Nijemaca.
    U Vojvodini živi dosta etničkih zajednica koje broje samo par tisuća članova, i taj je njihov ograničeni demografski resurs jedna od glavnih smetnji ostvarivanju kolektivnih prava koje im država omogućuje kroz Zakon. U tu kategoriju spadaju – Židovi, Česi, Ukrajinci, Nijemci, Aškalije i Makedonci. U Vojvodini također postoje i manjine koje su malobrojnije i od navedenih, te je tako na prošlogodišnjem popisu registriran 101 pripadnik vlaške zajednice, ili recimo 417 bošnjačke. S obzirom na slabe populacione resurse i oskudne kapacitete, kojima raspolažu sve takve etničke zajednice, a koje ipak ulažu napore u očuvanje svog nacionalnog identiteta, njima je u tome neophodna pomoć šire društvene zajednice.
 
DEMOGRAFSKA STATISTIKA: Prema posljednjem popisu stanovništva, na teritoriji Srbije živi 3.901 pripadnik njemačke nacionalne manjine. Od ukupnog broja najveći broj Nijemaca živio je na teritoriji Vojvodine, njih 3.154, a u ostalom dijelu Republike samo njih 747. U odnosu na popis iz 1991. godine ukupni broj Nijemaca (5.172) se smanjio za 1.271. U etničkoj strukturi Vojvodine Nijemci učestvuju sa 0,16 posto.
    U bivšoj SFR Jugoslavije registrirana je nova etnička zajednica – Aškalije. Među etnolozima, antropolozima i povjesničarima, postoji dvojba glede identiteta ove etničke zajednice. U svijesti običnih građana oni se često identificiraju s Romima ili Albancima. Nema pouzdanih podataka o njihovom broju. Do intervencije NATO uglavnom su živjeli na Kosovu, a nakon toga veliki broj Aškalija je, oko 40 hiljada, utočište potražilo u Srbiji. Prema podacima Matice Aškalija, Aškalije žive na obodima velikih gradova. Aškalije, kao ni Židovi, nisu posebno iskazani u popisu stanovništva, tako da nije moguće reći s koliko procenta učestvuju u etničkoj strukturi Vojvodine
    Od ukupno 5.354 pripadnika ukrajinske nacionalnosti u Vojvodini živi – 4.635 Ukrajinaca, a u centralnoj Srbiji 719. Interesantno je da se u odnosu na popis iz 1991. godine u Vojvodini i Srbiji bilježi veći broj pripadnika ukrajinske manjine, za ukupno 397. Nema niti jedne općine u Vojvodini u kojoj ne živi barem jedan Ukrajinac, no, značajna koncentracija pripadnika ove manjine zabilježena je u općinama Vrbas (975), Sremska Mitrovica (593), Novi Sad (482), Inđija (422). Najviše Ukrajinaca živi u Kuli, njih ukupno 1.453. U etničkoj strukturi Vojvodine Ukrajinci učestvuju sa 0,23 posto.
    U Srbiji živi ukupno 25.847 pripadnika makedonske manjine, od toga u centralnoj Srbiji 14.062 a Vojvodini 11.785 Makedonaca. U odnosu na popis iz 1991. godine broj Makedonaca se smanjio – sa 27.596 na 14.062, odnosno sa 17.472 na 11.785 u Vojvodini. Najviše pripadnika makedonske nacionalne manjine živi u Beogradu, zatim u općini Pančevo, Plandište, Novi Sad, Niš, Bor, Kragujevcu. U etničkoj strukturi Vojvodine Makedonci učestvuju sa 0,58 posto.
    Na teritoriji Srbije živi također i 2.211 Čeha. Najveći broj pripadnika ove nacionalne manjine živi u Vojvodini – 1.648, a u centralnoj Srbiji – 563. U odnosu na popis iz 1991. godine pripadnici ove manjine bilježe demografski pad za 556 pripadnika.  Najviše pripadnika češke nacionalnosti živi općini Bela Crkva 814, u Beogradu 422, u Novom Sadu – 175, u S. Mitrovici – 37, u Subotici – 20, u Šapcu – 7. U etničkoj strukturi Vojvodine Česi učestvuju sa 0,08 posto.
    Popisom iz 2002. godine registrirano je 72 pripadnika židovske zajednice manje nego u 1991. – ukupno ih je zabilježeno 1.158. Najviše Židova živi u Beogradu (624), Novom Sadu (210), Subotici (95), Pančevu (57), Zemunu (45), Zrenjaninu (23) i Nišu (16). U etničkoj strukturi Vojvodine Židovi učestvuju sa 0.5 posto.

ODLIV INTELEKTUALACA: Osim Ukrajinaca, sve manjine se dakle suočavaju s opadanjem broja pripadnika njihovih zajednica. No, faktičko smanjenje broja pripadnika i ovih manjinskih zajednica ne svjedoči samo o demografskom gubitku. Veći je gubitak u odlasku mladih, obrazovanih ljudi koji je te manjine oslabio i kulturno, lišavajući ih intelektualnog potencijala, iznimno važnog za očuvanje i razvoj njihovog identiteta i kulture.
    To brojčano slabljenje također smanjuje šanse u ostvarivanju nekih prava zagarantiranih zakonom, kao što je recimo pravo na službenu uporabu jezika. Njime je propisano da će lokalne samouprave obavezno uvesti u službenu uporabu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko njihov broj doseže 15 posto u ukupnom broj stanovništva te općine. Uvjetovanje prava na službenu upotrebu jezika izazvalo je negodovanje nekih zajednica, njemačke, na primjer, koji su isticali da prava nacionalnih manjina proizlaze iz statusa manjine, a ne iz broja njenih pripadnika. Rezultat takvog zakonskog određenja jeste da su samo Česi od ove grupe malih manjina u prilici da se službeno koriste svojim jezikom i pismom. Ostali nemaju dovoljnu koncentraciju od 15 posto na nivou bilo koje općine da bi se »kandidirali« za primjenu ove zakonske odredbe.
    Kad je riječ o pravu na obrazovanje, tu mogućnost zasad u praksi koriste samo Ukrajinci i Česi – za ukrajinske đake organizirana je nastava na materinskom jeziku u Kuli, Vrbasu, Novom Sadu i Budisavi, dok se za češku djecu uz pomoć češke vlade organiziraju tečajevi jezika u Beloj Crkvi, Češkom Selu i Kruščici.
    Čini se da je u oblasti informiranja situacija za ove malobrojne manjine najpovoljnija, jer jedino Makedonci nemaju svoja glasila ili makar emisije na radiju ili TV. Svi ostali imaju ili radio-emisije, ili pak programe na lokalnim ili regionalnim televizijama, odnosno u okviru zvaničnog programa TV Novi Sad, kao što je slučaj sa ukrajinskom manjinom. Od pisanih medija, časopise na vlastitom jeziku posjeduju samo Nijemci i Ukrajinci, dok ostali imaju uglavnom interna glasila – biltene.
     Njegovanje vlastite kulture i tradicije manjinskih zajedinca ovisi od postojeće mreže institucija što je u krajnjem i najvažnije za očuvanje identiteta i zaštitu od asimilacije. Kada je riječ o »malim« manjinama, uočljiv je izrazit institucionalni deficit, odnosno nedostatak institucija koje bi omogućile njihovu kulturnu prepoznatljivost, te se svi kulturni sadržaji ispoljavaju i realiziraju na neki način u »ad hoc« formi, kroz udruge ili kulturno-umjetnička društva, čiji rad dakako ovisi i od količine financijskih sredstava.

IZVAN JAVNOG ŽIVOTA: No, nedvojbeno najgora situacija je glede učešća pripadnika ovih manjina u javnom životu. Prema istraživanju Pokrajinskog tajništva za manjine, kao i Saveznog ministarstva za manjine, utvrđen je visok stupanj njihove podzastupljenosti u organima vlasti. Rezultati istraživanja pokazuju da nacionalna struktura ne odgovara nacionalnom sastavu stanovništva Vojvodine. Odstupanje je posebno izraženo u slučaju predsjednika, potpredsjednika i tajnika skupština općina, odbornika te predsjednika i članova izvršnih odbora, a u još većoj mjeri kada je riječ o zastupljenosti manjina u sudovima i javnom tužiteljstvu.
    Među predsjednicima i sekretarima vojvođanskih skupština općina nema niti jednog pripadnika češke, makedonske, njemačke i ukrajinske nacionalnosti. Kada je riječ o odbornicima, u lokalnom parlamentu u Beloj Crkvi Česi su zastupljeni s dva odbornika, a Makedonci s po jednim odbornikom u skupštinama općina Ruma, Plandište, Novi Sad i Pančevo. Niti jedan predsjednik općinskih izvršnih odbora nije iz redova pripadnika ‘malih manjina’, dok su Ukrajinci, odnosno Česi, zastupljeni s po jednim predstavnikom u općinskoj vladi u Sremskoj Mitrovici, odnosno Rumi. U Temerinu jedan od sudaca općinskog suda je pripadnik njemačke nacionalnosti, ali zato među sucima okružnih sudova nema niti jednog pripadnika »malih manjina«, kao ni u nacionalnoj strukturi općinskih i okružnih javnih tužiteljstava. Isti je slučaj kada je riječ i o sucima trgovinskih sudova. Među poslanicima Skupštine Vojvodine, osim u slučaju jednog pripadnika makedonske nacionalnosti, nema niti jednog pripadnika »malih manjina«.
    Činjenica da su neka kolektivna prava odveć deklarativnog karaktera ne znači da ‘male’ manjine, u naporima da očuvaju svoju posebnost, ne trebaju računati na obzirnost i predusretljivost države niti, pak, da je država lišena obaveza prema takvim manjinama, ocjenjuje Pavel Domonji. Naprotiv, država je dužna da doprinese da neka od kolektivnih prava, za koja su manjine posebno zainteresirane, doista postanu funkcionalan koncept. U onoj mjeri u kojoj država bude uvažavala specifične probleme ‘malih’ manjina i izlazila u susret njihovim zahtjevima, u toj mjeri će i nova politika zadobiti svoju punu i pravu vjerodostojnost.                                               g