Arhiv tekstova
I privatno nastojim biti kao Goge
Arijana Čulina je glumica splitskog HNK-a, a glumu je diplomirala 1988. godine na beogradskoj Akademiji u klasi profesora Bajčetića. Iako u stalnom angažmanu u najjačoj kazališnoj kući Dalmacije, trenutačno je, prema osobnom priznanju potpuno preokupirana književnošću koja ju je doslovno »katapultirala« u najviše »bestsellerske« vrhove.
Autorica je četiri knjige, dvije za malu i veliku djecu: »Žele se životinjska posla« i »Putovanja – ludovanja« koje su pisane u satiričnim stihovima, te najpopularnije svoje knjige »Šta svaka žena triba znat’ o onim stvarima« (apsolutno najprodavanija hrvatska knjiga današnjice, 30.000 prodanih primjeraka), uz najnovije objavljeno izdanje »Dvi, tri teške drame za umrit od smija«, koje je urađeno u posve neobičnoj formi dramskog teksta.
HR: Prema broju prodanih primjeraka Vaših knjiga Vi ste apsolutno najtiražnije ime na hrvatskom književnom prostoru, a za svoje djelo ste nagrađeni i od strane eminentnih znalaca spisateljske vještine.
Za tekst »Splitska kvatrologija«, koji se nalazi u mojoj posljednjoj knjizi, dobila sam godišnju nagradu »Marin Držić« za neizvedeni dramski tekst u konkurenciji 79 prijavljenih dramskih pisaca. U njemu sam prišla nešto ozbiljnijoj formi dok su ostale dvije drame više satiričnog karaktera.
HR: Je li Arijana Čulina glumica ili spisateljica?
Vidite, došlo je i kod nas, za razliku od svijeta u kojem je to već odavno posve normalno, vrijeme u kojem se ne moramo baš u potpunosti »okarakterizirati«, staviti se u jedan »škafetin« kako bi mi to rekli. Zapravo, ja sam oduvijek imala taj problem, još od najranijih mojih početaka. Naime, prvo sam učila solo pjevanje u glazbenoj školi »Josip Hatze« u klasi profesorice Branke Ristić, onda sam otišla na glumačku Akademiju, a evo sada pišem… Moje poimanje glumačke profesije daleko je iznad skučenih okvira prezentiranja dramskog teksta, glumac mora znati gotovo sve, biti kompletna osoba na sceni. Dok, recimo, pisac baš i ne mora. Ali opet je sve to vezano za umjetnost. Vani je posve normalno da jedna osoba i glumi, i producira, režira, poput genijalnog Woody Allena, i ta svestranost je nešto apsolutno pozitivno. Dok kod nas ne možeš pjevati na festivalu, jer si glumica po vokaciji.
HR: Čini se da ste upravo Vi rodonačelnica jednog novog, naprednog trenda oslobođene umjetničke svestranosti?
Jednostavno osjećam unutar sebe da ne mogu više funkcionirat na stari način, da stojim u jednoj zgradi, u Splitu, i da čekam da meni netko nešto dodijeli. Odlučila sam uzeti konce sudbine u svoje ruke, pokušavajući stvoriti nešto osobeno. To nisam mogla učiniti u teatru, jer ne mogu sama sebi dati ulogu, a nisam ni osoba koja bi druge potezala za rukav, a kako nema, iz objektivnih razloga, previše filma u nas, onda sam ja, na neki način posve slučajno i nepretenciozno, počela pisati. I sada sam se našla u situaciji da me ova književna podjela sve više interesira, dok mi je teatarska sfera postala »nezanimajućom«.
HR: Gdje se kriju razlozi ovog radikalnog preokreta na štetu glumice Arijane Čuline?
Nije da mene generalno gluma ne zanima, kako sam to malo pregrubo rekla, ali ovaj način na koji mi se moj glumački nastup nudi, za mene predstavlja jedno tapkanje u mjestu, kako u kreativnom tako i u financijskom smislu. Osobno smatram da svaki umjetnik mora imati stanoviti progres u svom opusu, a u trenutačnim uvjetima ja ga za sebe ne vidim.
HR: Poput plejade poznatih splitskih glumaca (Milan Štrljić, Zdravka Krstulović, Aljoša Vučković, Žarko Radić i dr.), i Vi ste također glumačku Akademiju završili u Beogradu. Kako to da ste se našli u glavnom gradu negdaš-nje zajedničke države?
Moji prvi glumački počeci su vezani za glumački studio u kojem je u ono vrijeme bila jedna od mnogih glumačkih audicija. Ja sam prošla i glumila u njemu do vremena kada se trebalo krenuti na Akademiju. U ono vrijeme se na audicije išlo po ustaljenom krugu Zagreb-Sarajevo-Beograd, pa kako koga prime, ja u Zagrebu nisam ni pokušala iz nekog prevelikog straha od velikih imena koja su tada držala klase. Išla sam prvo u Sarajevo, tamo sam bila u užem izboru, tamo su tada bili Emir Kusturica i Boro Stjepanović, ali kako sam bila mlada i nestašna, ja sam iz tog najužeg kruga ispala, i nakon dva mjeseca je bio na redu Beograd. Došla sam gore, i prošla od prve u konkurenciji 380 kandidata…
HR: Povod Vašeg dolaska je promocija knjiga skupa s Vašim kolegicama po peru Alkom Vuicom i Julijanom Matanović.
Moram priznati da sam ugodno iznenađena publicitetom koji je propratio naš književni posjet, da smo se i Julijana i ja naprosto ukočile od mnoštva novinara, televizije i medijskog angažmana koji je bio na vrhunskom nivou zahvaljujući »Narodnoj knjizi«, našem domaćinu.
HR: Jedno takvo gostovanje, svojevremeno u »Glamour cafeu« Siniše Svilana, rodilo je, danas mega popularnu, Goge, glumačku impersonifikaciju Arijane Čuline.
Moram priznati da to što je Siniša učinio za mene, to je nešto čudesno. On je jednostavno imao nos za mene, osjećajući da bi cijela priča s Goge mogla uspjeti. Naime, ja sam imala promociju svoje knjige »Putovanje-ludovanje« u Zagrebu, a Siniša je poželio da gostujem u njegovoj emisiji kao spisateljica. U toku emisije, posve spontano, ja sam kazivala monolog »Buze« iz istoimene kazališne predstave u režiji Paola Maggelia, monolog kojeg sam ja napisala za sebe samu… Reakcije su bile izuzetno pozitivne, Siniši se to svidjelo, i onda smo poslije razgovarali na temu kako bi bilo da mi probamo te monologe iz »Glamura u glamur«. Presudila je njegova, ali i moja hrabrost, kojom je Goge zaživjela na malim ekranima.
HR: Vaš »Goge one man show« predstavlja svojevrsni pionirski pokušaj približavanja svjetskim kriterijima vrhunske televizijske zabave.
Kada smo započinjali, znali smo da to može biti ili uspjeh ili totalni fijasko, uz dobro znanu logiku televizijske uspješnosti iza koje mora da stoji puno »utakmica u nogama«. Naša zajednička hrabrost materijalizirala se u dvije godine neprekidnog emitiranja u sklopu »Glamour cafea«.
HR: Povucite osobnu paralelu između Arijane i Goge. Što je za Vas lakše biti?
Naravno, da je lakše biti Goge, jer ona može reći štogod zaželi svojim britkim jezikom. U posljednjoj emisiji »Glamoura«, Siniša (Svilan, glavni urednik) mi je dopustio nekoliko doista slobodnijih riječi koje se obično »hladno« sijeku ili u najmanju ruku »prevlače« zaštitnim bip signalom. Gledajući emisiju, i sama sam se šokirala čuvši slobodnije riječi na nacionalnoj televiziji. Eto, tko sad ne bi volio biti kao Goge, kojoj se sve može.
HR: Sakrijete li se ponekad iza umjetničkog alter ega?
Kreirajući izmišljeni lik, svjesno sam odabrala »osobu« kroz koju mogu sve kazati, jer glumcu je uvijek lakše da se skrije iza određenog lika koji mu otvara mogućnost slobodnijeg izražavanja u javnosti. Primjerice kada sam igrala »Đeknu«, svi su me zvali…»Milijana, Milijana, di si Mišure«, a sad me svi zovu Goge, Goge… Kada se ozbiljnije sagleda karakter ova dva potpuno različita glumačka lika, ostaje samo činjenica da sam to opet samo ja. Ipak, obzirom da Goge pišem ja, ostaje mi stanovita odgovornost za sve što ova »plavuša« izjavi pred velikim televizijskim auditorijem.
HR: Koliko imate sličnosti s »izmišljenom literarnom mezimicom« koja Vas je proslavila?
I sama u privatnom životu nastojim biti realna poput Goge, trudim se biti čvrsto na zemlji, sagledavajući stvari ne onako kako mi se prezentiraju nego što iza njih stoji. Zahvaljujući upravo takvom »zdravom« pristupu uspjela sam izdržati već osamdeset emisija. A nitko se ne može folirati osamdeset puta pred televizijskom javnošću. Prve godine sam kazivala svoje monologe iz knjige »Što svaka žena triba znat o onim stvarima«, dok sam u drugoj godini počela povezivati aktualne sociološke fenomene u nas, analizirajući ih kroz razmišljanja moje Goge. Lijepo bi bilo kada bi svi mogli biti poput nje, pa govoriti iskreno o svemu što se događa oko nas.
HR: Potičete iz Splita, izrazito konzervativne sredine. Kako je danas jednoj Dalmatinki koja je u poziciji kritizirati »svit« oko sebe?
Interesantno je da su reakcije sredine iz koje dolazim izuzetne, iako lik koji tumačim predstavlja mali udar na konzervativni svijet zbog svoje izrazito plave kose, dekoltea, otkrivenih nogu. Ali korektnost izražaja koji je lišen elemenata vulgarnosti, doprinio je odličnom prijemu kod najšire publike. Konzervativnim kriticima takav nastup u kojem se sve kaže, a to pritom ne zvuči uvredljivo, u najmanju ruku je simpatičan.
HR: Generalno gledano tko spada u Vašu najvjerniju čitalačku publiku?
U prvom redu to su žene, domaćice, majke koje su se u mom literarnom djelu nekako »našle«, recimo, ja sam uspjela privući u teatar kategoriju ljudi koja nikada prije nije imala običaj redovito posjećivati kazališne predstave. Predstava koju igram »Nemoj se roditi kao žensko«, u potpunosti je privukla taj kazališnoj umjetnosti strani profil posjetitelja.
HR: U svijetu trenutačno vlada jaki trend izražene emancipacije nježnijeg spola. Žene su umjetnički u trendu.
Točno je da sam na neki način u trendu, ali ja ga zbilja nisam pratila, želeći da uđem u njega. Jednostavno to se spletom okolnosti dogodilo, onako na dalmatinski način kako ja prezentiram stvari oko sebe. Teme, u zavisnosti od mjesta u svijetu gdje ih slušate, se mogu ticati svakoga tko nalazi sebe u njima. Ja ih vidim na moj dalmatinski način, trudeći se da ih prezentiram na zanimljivi način najširoj publici.
HR: Hoće li Goge poći ovog ljeta na neki sebi svojstveni »đir«?
Goge neće, ali ja ću otići na neku manju turneju s predstavom »Nemoj se roditi kao žensko«. Imam i jednu profesionalnu obvezu u matičnoj kazališnoj kući, a to je uloga Mandragole u predstavi Kreše Dolenčića koju ću igrati na ovogodišnjem »Splitskom ljetu«. Pored pisanja moram ipak malo i glumiti... g
