Arhiv tekstova
Bitni čimbenici razvoja gradova
Redovništvo je bilo jedan od bitnih čimbenika u životu Zapadne crkve. U srednjem vijeku pored širenja i učvršćivanja kršćanstva, redovnici su istovremeno i širitelji kulture i prosvjete. Redovnici grade crkve i samostane, osnivaju škole, pišu i prepisuju knjige, čuvaju ih u knjižnicama, izvode nastavu, a seljake podučavaju u novim tehnologijama poljodjelstva. Iz ovih razloga prvi ugarski kraljevi iz dinastije Arpadovića radi brže kristianizacije paganskih Mađara, osnivaju od početka brojne samostane, opatije, kojima daruju i velike posjede radi ekonomske osnove za njihov rad. Prvi red, koji se pojavljuje na tlu Ugarske, su benediktinci. Oni na posmatranom prostoru grade sljedeće samostane (u zagradi godina kada su osnivani): Senta (Zenta - 1216.); Sremska Mitrovica (Szávaszentdemeter - 1247.); Banoštor (Bánmonostor - 1198.); Manđelos (Nagy-olaszi - 1231.); Grgurevci (Szentgergely - 1247.) Petrovaradin (1246.); Rakovac (Dombó - 1237.); Sonta (1192.). Cisterciti osnivaju samostan u Petrovaradinu (Bélakut - 1237.), dominikanci u Manđelosu (1297.) a augustinci u Titelu (1095.) i Banoštoru (XIII. stoljeće). Franjevci se prvi put spominju u Baču 1316. godine. Kao arhitektonsko djelo najočuvaniji je samostan u Rakovcu (Dombó).
Sudeći po rezultatima višedecenijskih iskopavanja jasno se razlikuju dva stilska perioda romanika i gotika. Krajem XV. stoljeća samostan je utvrđen, a arheolozi su pronašli i tragove borbe s Turcima, koji su 1526. godine nakon zauzeća Petrovaradina krenuli na Ilok, pa im je Rakovac bio usput. Pored samostana nalazilo se i naselje sa seoskom crkvom, čiji su ostaci isto pronađeni. Neki povjesničari umjetnosti, na temelju pronađenih fragmenata obrađenog kamena (frizova, kapitela itd.), pretpostavljaju da su kamenoklesari bili porijeklom iz Dalmacije ili sjeverne Italije. Oko samostanske zgrade i crkve kao i kod ostalih prostirali su se vinogradi, tada glavni izvor zarade.
VELIKI IZVOZNIK VINA: Srednjovjekovno Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo bilo je veliki izvoznik vina, pored plemenitih metala i volova. U to doba srijemsko vino spadalo je u red najčuvenijih vina. Jedna od najrasprostranjenijih srednjovjekovnih sorti, bela slanka, poticala je s ovih područja. Glavni trgovci vinom bili su građani Segedina i Budima. Segedinci su vino izvozili u Erdelj i Poljsku, a Budimci u Beč. Kvalitet srijemskog vina dokazuje i to da je vino izdržalo dugo putovanje rijekama i drumovima bez da se ukiseli. Ovo je pretpostavljalo visoku razinu tehnologije obrade vinograda, cjeđenja grožđa, čuvanja i njegovanja gotovog vina. Vinska tehnologija stizala je iz Francuske preko cistercita koji su održavali stalnu vezu s matičnom opatijom, ali i preko Italije jer ime samostana Manđelos, na mađarskom Nagy-olasz-i, dokazuje da su prvi benediktinski i dominikanski redovnici bili Talijani (mađarski olasz). Pored vinograda samostani su imali prihode i od carina (skelarine) za korištenja riječnih prijelaza. Takve prihode je imala npr. Titelska i Petrovaradinska opatija. Interesantno je da su trgovci vinom iz Segedina i Budima na neki način »podijelili tržište«. Zapadni dio Fruškogorskog vinogorja oko Iloka bio je mjesto snabdjevanja budimskih, a istočni dio oko Slankamena segedinskih trgovaca.
ULAGANJE U VINOGRADARSTVO: Trgovci vinom nisu samo otkupljivali viškove vina, nego su i ulagali svoj novac u proizvodnju radi sticanja većeg prihoda, kupujući vinograde na Fruškoj gori. Imamo podatke (popis desetine u Bačkoj županiji 1522.) da čak 77 stanovnika Segedina ima u posjedu vinograde u Petrovaradinu, Kamenici, Karlovcima i u Slankamenu. Naslednici Tamaša Sabo-a (Szabó Tamás), budimskog građanina, 1507. godine spore se oko pokojnikovog vinograda koji se nalazio u okolini Iloka. Segedinski trgovci su u XV. stoljeću vodili nekoliko sporova oko toga da li treba plaćati skelarinu prilikom prijevoza vlastitog vina preko rijeke. Vinogradi su pružali prilike i za zaradu lokalnog stanovništva. Tako borci riječne flotile-šajkaši (»baza« im je bila oko Titela), svoju neredovnu i često malu plaću, dopunjavali su radeći za »dnevnicu« u okolnim vinogradima. Fruškogorsko vino nije trošeno samo na stolovima kraljeva, velikaša, crkvenih velikodostojnika, nego su lijepe količine trošene i »u mjestu«. Izvjesne količine su trošene u crkveno-obredne svrhe, znatnije količine svakodnevno kao svojevrsni »obrok«. Po spisku koji potječe iz 1522. godine u Petrovaradinu u »domaćinstvu« glavnog župana Bačke, Mihalja Imrefij-a (Imreffy Mihály) za njegove i potrebe osoblja dnevno se točilo 107,5 pint vina (1pint=1,41 lit), što znači da je za 105 osoba, »dnevni obrok« vina bio 151,5 lit vina, ili u prosjeku 1,5 lit po glavi. (Šest Cigana i mladići dobijali su samo 7 deci po glavi). Na godišnjoj razini iznos potrebnog vina kretao se oko 55 hektolitara. Mada Turci, na vjerskoj osnovi nisu uništavali vinove loze, iako islam brani trošenje alkoholnih pića, rušenje samostana, nesigurnost, bježanje stanovništva, rezultiralo je prestankom intenzivnog vinogradarstva, a primat i glasovitost u proizvodnji vina preuzimaju vinogradi u gornjoj Ugarskoj, prije svega u Tokaju.
(U sledećem broju: Zemun)
