Arhiv tekstova

Put Crkve i naroda (II.)

Naša civilizacija piše dugu povijest. Ona je stvarnost koja je na povijesnim valovima kao brod. U svakoj civilizaciji, pa tako i u našoj, ima burnih i manje burnih vremena, ima odgovornih i manje odgovornih kormilara, ima sretnih i manje sretnih vremena, ima kriza ali i vremena velikana. Kada se pojavi kriza, redovito Gospodar povijesti postavi ili jakog kormilara ili uzdigne lik velikana. Nitko ne može nijekati novijoj povijesti naše civilizacije jednu strahovito opasnu krizu, a to je kriza obitelji. Iz povijesti veće krize obitelji za sada ne poznajemo. Kada kažem naša civilizacija, mislim na vrijeme pojave kršćanstva pa do danas. Ipak, ta je civilizacija uljudbena i europska, utemeljena na kršćanskim vrednotama unatoč činjenici da je upravo ovo vrijeme društvenog političkog života vrijeme kada se te kršćanske uljudbe Europa žestoko odupire i deklarativno odriče. U želji da se stvori takozvano »laicističko« društvo ljudi misle da se treba odreći ne samo vrednota nego i samoga Krista, pa se izglasava Ustav Europe u kome, unatoč svih zalaganja Crkve i kršćana, izostaje i pojam i Boga i Krista i kršćanstva. To je naša realnost. Ona boli, jer biti »laicističko« društvo ne znači biti okrenuto od Krista i od kršćanskih vrednota.
    Djeluje tužno i pomalo sramno kako se politička Europa više nego u vrijeme progonstva od rimskih careva do komunističkog totalitarizma, više i lakše odriče i Krista i kršćanstva, a to je jedini zajednički nazivnik na kom se temelji europska civilizacija. Tužna je to stvarnost, ali tako je. Ne tvrdimo da je radi toga, ali sigurno nije bez sveze s tim, činjenica krize svih vrednota ljudskih i vjerničkih do te mjere da je kriza zahvatila i najosnovniju ćeliju ljudskoga društva – obitelj. Međutim, obitelj koja je ušla u krizu, dovodi u krizu doslovno sve vrednote pa i samu ljudsku osobu do te je mjere da se opravdano može postaviti pitanje može li se podići pogled nade u budućnost, ako obitelj ne izađe iz krize. Tvrdimo vrlo odgovorno – ako obitelj ne bude živjela obiteljske vrednote, ako brak ne bude stabilna stvarnost, ako obitelj ne bude svjesna da je nositelj života i mjesto odgoja, onda se ne možemo nadati ni boljim »kormilarima«, ni velikim osobnostima! Stoga je Papa u pastoralnom pohodu Hrvatskoj shvatio program hrvatskih biskupa: Obitelj – put Crkve i Naroda, te u Riječi okupljenim obiteljima poručio: »Drago sjećanje na život Isusa, Marije i Josipa u Nazaretu doziva nam u pamet skromnu i jednostavnu ljepotu te sveti i nepovrjedivi biljeg kršćanske obitelji. Motreći Mariju i Josipa, koji prikazuju Dijete u Hramu ili idu na hodočašće u Jeruzalem, kršćanski se roditelji mogu prepoznati dok sa svojom djecom sudjeluju u nedjeljnoj Euharistiji ili dok se sabiru na molitvu u svojemu domu…
    Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su – na primjer – skrb za bolesnike i starije osobe, način kako spriječiti širenje kriminala i kako naći ustuk upotrebi droge. Vi se pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom. Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskoga i kršćanskoga odgoja svoje djece, koristeći se također pomoći odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja.
Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli.«
    Tako Papa vrlo jasno poručuje i vjeruje da je obnova obitelji moguća, da je neophodno potrebna, ali da je moguća samo u Duhu. S tim u vezi on je pozdravio osobito mlade, želeći im dati poleta i nade, pa je u času kada su se uključile mnoge svjetske televizijske mreže, u nedjeljnoj molitvi Anđeoskog navještenja, rekao mladima: »Na završetku ovoga svečanog slavlja želim na poseban način pozdraviti hrvatsku mladež. Kao što vam je poznato, dragi prijatelji, Papa na vas gleda s povjerenjem i pouzdanjem te vas danas ponovno poziva da budete jutarnja straža, narod blaženstava, kako vas nazvah za vrijeme jednoga od nedavnih Svjetskih dana mladeži. Vas, koji ćete preko svojega obiteljskog i strukovnog života – na koji se sada pripravljate – zauzeti vrlo odgovorne položaje na dobro građanskoga društva i Crkve, podsjećam da se čovjekova vrijednost sastoji u onome što on jest, a ne u onome što on radi ili pak što on posjeduje; da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom, koja je u vašemu srcu; da zadaću, što ju je Božja Providnost povjerila svakomu od vas, nitko drugi ne može ispuniti nego vi sami osobno. Odaberite Gospodina Isusa, kojega ćete slušati i slijediti kao Učitelja života, za sudruga na vašemu životnom putu.«
    Kada je dakle Papa tako progovorio, a cijeli mu svijet priznaje »vertikalnost« najvećeg duhovnog autoriteta, zašto ne bismo barem razmišljali o tim njegovim porukama i u ovom našem časopisu. U Zadru je bilo za očekivati da će Papa zaokružiti cjelinu svoje poruke pokazujući na konkretno ostvarenje i upravo je potresno što je u Zadarskoj crkvi koja je bogata pastoralnim iskustvima završio svoje hodočašće, a kao ostvarenje onoga što trebamo ozdraviti i lik koji trebamo slijediti jest Marija. To je on, Ivan Pavao II., uvijek naš i uvijek Marijanski i tako je u Zadru njegova poruka u cijelosti Marijanska duboko okrenuta Kristu i onom koja je najbolje ostvarila svojim životom, a koja je Majka Crkve i majka u Crkvi. Možda bi ipak bio »grijeh« biti Hrvat, a ne mariti za ono što je »Kormilar« poručio Crkvi u Hrvata!                                             g