Arhiv tekstova

Antička tragedija i apsurd modernog doba

Subotički poklonici kazališta mogli su pogledati prošle sedmice u nedjelju 15. lipnja predstavu »Antigona u New Yorku«, po tekstu Janusza Glowackog, a u izvođenju zagrebačkog Teatra Rugantino. Predstava je urađena u koprodukciji s Teatrom & TD iz Zagreba u režiji i po dramaturgiji Joška Juvančića. U predstavi igraju Ivica Vidović, Sreten Mokrović, Gordana Gadžić, Dražen Šivak i Vinko Kraljević, a efektnu minimalističku scenografiju potpisuje Miljenko Sekulić.
    Antigona Sofokla je uzvišena kraljevna, ali Glowacki je Antigonu s antičkog tebanskog dvora preselio u suvremeni New York, pravo u Tompkins Square Park, gdje beskućnici noću lutaju, a danju spavaju, jer misle da je tako sigurnije. Taj park je blizu znamenitog Wall Streeta i sjena je sjaja demokracije i wallstreetskih nebodera. U tom mraku društvenog ruba susreću se Antigona, koja je u tragikomediji Glowackog Portorikanka Anita, nezaposlena švelja, te Saša i Buhica. Prvi je ruski slikar, a drugi sitni poljski prevarant, oboje imigranti koji su sanjali o američkom raju, dok su živjeli u svojim socijalističkim domovinama. Humor Janusza Glowackog nalik je mazohističkom smijehu Dostojevskog, koji susrećemo u »Bilješkama iz podzemlja« i u »Bijesovima«, osmijehu Becketta i tragikomičnom humoru suvremenog kultnog pisca Venedikta Jerofejeva. Znameniti shakespeareolog Jan Kott smatra Glowackog – uz Mrozeka i Rozewicza – jednim od trojice najvažnijih poljskih kazališnih autora današnjice. Glowacki na originalan način upisuje u svoja djela tradicijske elemente iz poznatih klasičnih lektirnih knjiga. Njegova djela sadrže citatne relacije s književnim predlošcima svjetske književnosti. Uspostavljanjem intertekstualnih veza s poznatim literarnim predlošcima, Glowacki vođenjem priče u izmijenjenim, novim socijalnim kontekstima i u drugačijim razmjerima, postiže efekt iznenađenja. Visoka sofisticiranost i teorijska osvještenost Glowackog ogleda se u činjenici da njegove tragikomedije izravno referiraju na kulturnu književnu tradiciju i suvremenost. Već su sami naslovi nekih njegovih djela pokazni: »Pepeljugac«, »Fortinbras se nalio«, »Antigona u New Yorku«, »Četvrta sestra«. Janusz Glowacki je jedan od najizvođenijih suvremenih dramatičara. Njegove tragikomedije igraju se širom svijeta.
    Junaci »Antigone u New Yorku« otkrili su slobodu u parku na Manhattanu, drugačiju od one koju su očekivali. Glumci Ivica Vidović, koji igra Buhicu, Sreten Mokrović u ulozi Saše, te Gordana Gadžić kao Anita, uspjeli su svojom igrom postići da gledatelji ne samo da su raspoznavali stvarnost, nego je svaka prepreka između pozornice i publike uklonjena, čemu je posebno doprinosio i Dražen Šivak u ulozi newyorkškog policajca svojim »prelascima rampe« tokom komunikacije s gledateljima, koje i same postavlja u predstavu, čak do eksperimenta da gledatelj izgovara dijelove teksta uz improviziranje. Takav redateljski postupak je upotreba segmenta prakse kazališne estetike historijske avangarde, shodno tekstu tragikomedije Glowackog, koji je formiran postmodernim postupkom eklekticizma. Zajedno s glumcem Vinkom Kraljevićem, koji se pojavljuje u isključivo gestualnoj ulozi mrtvaca, ova sjajna glumačka ekipa izvanredno subverzivnim humorom bezrezervno pridobiva publiku. Bila je to demonstracija kazališne snage ogoljavanja društvene stvarnosti.
    Glowacki kao da se ovim svojim djelom drži iskaza dramatičara Durrenmatta, koji je napisao: »Tragizam, međutim, još je uvijek moguć, mada je već nemoguća čista tragedija«. Antička tragedija se temelji na mitu, dok se prema Glowackom tragizam dvadesetog stoljeća temelji na farsi svakodnevice. Suvremenu Antigona, nakon što se izborila za »časni« ukop čovjeka za kojeg je mislila da je voli, pa makar taj ukop bio i u Tompkins Square Parku koji se njoj čini boljim mjestom od parcele gdje mrtve sahranjuju bez imena i prezimena, brutalno siluju i objese je o vrata zapuštenog parka. Način na koji Antigona Glowackog nadvladava život je nadvladavanje u samoj smrt, a taj način vuče duboke korijene iz filozofije apsurda, što nas ponovo upućuje na eklekticizam Glowackog, koji svoju tragikomediju poentira filozofijom apsurda Albert Camusa. Glowacki uspijeva o mučnim stvarima pisati veselo. Tragično-komična svojstva junaka Glowackog u mnogostrukoj stvarnosti velegrada New Yorka, iz novog kuta gledanja autora, podižu duh i paradoksalno omogućuju katarzu, slično kao tihi kikot Franza Kafke.
Zvonko Sarić