Arhiv tekstova

Pjesnik urbane lirike

Zvonimir Golob, pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj, rođen je 19. veljače 1927. u Koprivnici. Gimnaziju je završio u Zagrebu, studirao je filozofiju, englesku, rusku i jugoslavenske književnosti, radio je kao bibliotekar, a od 1953. profesionalni je književnik. Jedan je od pokretača i urednika časopisa »Krugovi«, bio je urednik tjednika »Telegram«, časopisa »Republika« i revije »The Bridge«. Pisao je i skladao šansone, a kao fotograf sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama. Zvonimir Golob je bio predsjednik Društva muzičkih radnika Hrvatske, potpredsjednik i tajnik Društva književnika Hrvatske i potpredsjednik PEN-a Hrvatske. Za svoj književni rad nagrađen je »Goranovim vijencem« 1973. i »Nagradom grada Zagreba« 1979.
    Uz mnoge pjesme, kritike, dnevničku i esejističku prozu objavljenu u časopisima, tjednicima i novinama ili emitiranu na radiju i televiziji, u zasebnim je knjigama tiskao: »Okovane oči« (pjesme), 1946., »Nema sna« (pjesme), 1952., »Afrika« (poema), 1957., »Glas koji odjekuje hodnicima« (pjesme), 1957., »Elegije« (pjesme), 1963., »Kao stotinu ruža« (pjesme i šansone), 1970., »Čovjek i pas« (šansone), 1971., »Naga« (pjesme), 1971., »Područje poljubaca« (pjesme), 1976., »Čemu služe roditelji« (pjesme za djecu), 1977., »U(l)kus duodeni« (polemike), 1978., »Poezija i kabala« (studije, eseji, kritike), 1978., »Devet elegija« (pjesme), 1979., »Grlice u šumi« (pjesme), 1979., »Suvremeni pisci Hrvatske« (leksikon, zajedno sa A. Majetićem), 1979., »Gorki med« (izbor iz hrvatske ljubavne poezije 19. i 20. stoljeća), 1986., »Sjena križa« (pjesme), 1986.
    Pjesnička istraživanja Zvonimira Goloba datiraju od početka književno zanimljivih pedesetih godina prošlog vijeka. Tih godina tragalo se za novim pjesničkim ishodištima i pisati poeziju, značilo je u tom trenutku za mlade stvaraoce prekinuti s izražajnim klišeima. Eksperimentirajući s pjesničkom slikom i problemom intonacije stiha, Zvonimir Golob je na početku svoje poetske prakse blizak poetici nadrealizma. Prva zbirka pjesama Zvonimira Goloba »Okovane oči« u znaku je Kaštelanove poezije, dok je druga zbirka pjesama »Nema sna« u znaku Lorcine poezije i te dvije zbirke vrhunac su Golobova nadrealističkog pisanja. Već poema »Afrika« objavljena 1957. nije isključivo nadrealistička. U poemi se izmjenjuju simboli dobra i zla, kojima pjesnik izražava opredijeljeno stajalište lirskog subjekta u funkciji angažmana, kao pobune savjesti jednog vremena. Branimir Donat je ustvrdio da je Golobovo pjesništvo »amalgam disparatnih orijentacija; od elegičnosti, erotizma, estetizacije do šansone«. Zvonimir Golob je urbani pjesnik koji je pjevao dinamiku modernoga gradskog čovjeka i njegovih situacija. Golobova metafora parafrazira povišenu i ekstatičnu poziciju lirskog subjekta, emotivno naglašenu, ali i angažiranu kao i u ostalih »krugovaša«. Golob u svojim pjesmama prije svega želi sugerirati i aludirati na stanje lirskog subjekta.
    U svom autopoetičkom tekstu »Jedno drugo more«, koji je osoban i manifestan, Zvonimir Golob se poziva i na djetinjstvo kao izvorište slika. To je izvorište autentičnosti i neposrednosti od čuđenja do praznine. Također, u pjesnikovo izvorište ulaze i modaliteti slika uglavnom kulturnoga, književnoga i likovnoga podrijetla, koje tada postaju pjesnikov vlastiti inventar slika i riječi, kao antropološka i kulturna podloga u funkciji pjesništva. Zvonimir Golob je uz poetesu Irenu Vrkljan svjesno odustao od pokreta povijesne depatetizacije. Golob piše poeziju povišene vokacije, stremeći poeziji svjesne i obavezne uzvišenosti.

Prozor

Gledam kroz staklo prozora
u daljinu. Krovovi, pod njima kuće,
klupe, odbačene novine, uz cestu drvored,
jutro je, jasno i studeno.
Vidim dječaka na ulici,
psa i točak.
Dječak se igra jašući na štapu,
pas zastaje pored točka,
ognjeni kolut
blista na suncu.
Iz kuta prozora,
koso prema sredini,
polako se uspinje
dvoje ljubavnika.
Sjećam se davnih ljubavi
iz starih knjiga
u kojima su on i ona, noću,
zagrljeni i uplašeni,
čekali da njihovo jedino srce
probije prva zraka sunca.
Jesu li ponekad šetali šumom, razdvojeni,
tražeći nestrpljivo i bolno
voljeno lice
u visokim krošnjama?
O čemu su razmišljali
brojeći korake
koje već skriva zemlja,
a ja ih čujem?
Jednog ljeta, noću, i moja je duša spavala
na tvome prozoru.
Iz sjene izlazi dječak. Gdje raste
za njega i obećana njemu,
a on to ne zna,
ona koja će njegove dane, jednom,
ispuniti ružama?
Ali, past će kiša
i snijeg i magla,
a oblaci će zastati iznad grada,
otvarajući prozore.
Mora da postoje riječi
o kojima ništa ne znam
i možda ih jedino mrtvi
govore mrtvima, noću,
pod križem, usamljeni,
možda još jedino sjena
otkriva svoju sjenu,
možda je vjetar s juga
zatvorio moja usta.
Ako otvorim prozor
hoće li se izmiješati
svjetlo s tminom
u sivilo
koje kaplje?
Sjedim kraj prozora
i on odlučuje
svojom mjerom
što ću vidjeti:
vrata druge kuće,
zid, trafiku, stabla uz cestu
i malo zelenila.
Dječaka više nema, ni psa,
samo odbačeni kolut svjetluca
obasjan suncem.
Ustao sam i otvorio prozor,
sa zida su poletjeli golubovi,
a ti si plakala.

Priredio: Z. Sarić