Arhiv tekstova
Ožiljci brojnih migracija
Nekako u isto vrijeme kada su razgoropađeni navijači nakon pobjede vaterpolista demonstrirali svoje neizmjerno domoljublje (i) ispred Hrvatskog konzulata u Subotici, ispoljavajući pri tom veliku dozu najprimitivnije agresivnosti, grupa istraživača Centra za multikulturalizam iz Novog Sada predstavila je jednoj drugačijoj subotičkoj publici knjigu o urbanoj kulturi Vojvodine. Istraživački projekt je rađen duže vrijeme, a predmet interesiranja eksperata bila je dilema – postoji li u našoj pokrajini nešto što se može nazvati kulturom grada (civitas), a što u biti predstavlja preduvjet postojanja civilizacije.
Nije nepoznata činjenica da se mnogi Vojvođani ponose pripadnošću »europskoj kulturi«, te zavidnom tradicijom građanskog života u ovom dijelu balkanskog prostora. No, ono što se u povodu slavljenja pobjede vaterpolista desilo u Subotici i Novom Sadu, a koji dan kasnije i Petrovaradinu, vidljiv je kontraargument tome (samo) zadovoljstvu, dok onima koji vole pamtiti iz sjećanja naviru slični »argumenti« iz ranijih vremena, poput recimo »jogurt revolucije«. Ni drugi aspekti »europske kulture« čini se nisu previše integrirani u vojvođanski milje, o čemu svjedoče zapuštene fasade, razina općeg obrazovanja i opće svakodnevne kulture, količina međuetničke, međuspolne i svake druge tolerancije i prihvaćanja različitosti.
RUDIMENTI KULTURE: Rezultati do kojih se došlo u istraživanju takvi su da bi se Vojvođani morali zamisliti, ocijenjeno je prigodom predstavljanja rezultata spomenutog istraživanja. I Novi Sad i Subotica i Sombor, u kojima je ono provedeno, posjeduju tek rudimente urbane kulture i multikulturalnosti, kao neodvojivog sadržaja urbanog načina življenja, i nad time bi se morali zamisliti najprije sami građani, no možda još više politički kreatori naše stvarnosti. Period od proteklih četrdesetak godina, u kojima je sustavno provođena egalitarnost, nastojao je i na polju urbanosti i na polju multikulturalnosti iznivelirati sve vrijednosti, a posljedice se vide i na licu gradova, i u načinu komunikacije njihovih stanovnika – iz svih socijalnih slojeva i etničkih grupa, napomenuo je rukovoditelj istraživanja dr. Ljubomir Pušić. Desetljeće neposredno iza nas dalo je dodatni impuls tome civilizacijskom ruiniranju socijalnih i arhitektonskih naznaka urbanosti. Vojvodine iznad svega poticanjem nacionalističke euforije i stavljanjem u centar nacije umjesto građanina.
»Pitanje na koje smo pokušali barem djelomice odgovoriti u istraživanju kada se radi o Subotici odnosilo se na urbanu kulturu kao vezivnom tkivu i osnovi za prihvaćanje i razvijanje kultura različitih nacionalnih skupina, imajući u vidu činjenicu da je Subotica izrazito multietnički grad, napominje Jasminka Dulić, jedan od koordinatora istraživanja. Međutim, rezultati istraživanja ukazuju da sama činjenica prostorne bliskosti odnosno življenja u istom gradu ne rezultira automatski i nekom zajedničkom urbanom kulturom. Naime, od strane manjinskih nacionalnih grupa imamo izražen zahtjev za očuvanjem nacionalnog identiteta, a od strane dominantne nacije rezervu prema tom zahtjevu. U tom smislu urbana kultura Subotice nije djelovala niti kao neki činilac ujednačavanja razlika ili poništavanja nacionalnih identiteta, niti je ona čarobni štapić koji rješava sve probleme koje donosi njezina multietničnost. Čini mi se stoga da nema osnove smatrati da će daljim razvojem demokracije i ekonomskog prosperiteta ovi problemi biti riješeni sami od sebe, već sam mišljenja da oni zahtijevaju razvijanje intenzivnijeg interkulturalnog dijaloga između svih nacionalnih grupa koje žive u Subotici.«
Drugim riječima, kroz spomenuto istraživanje se može uočiti znatno manji »stupanj Europe« i njezine civilizacijske razine no što bismo željeli čuti, i to kako u izgledu samih gradova, tako i u shvaćanju i ponašanju njihovih žitelja.
POBJEDA PROVINCIJE: O tome u kojoj je mjeri doista degradirana građanska kultura u Vojvodini, dr. Alpár Losonc iz Centra za multikulturalizam za »Hrvatsku riječ« kaže:
»Urbana kultura funkcionira kao mjesto neprestane promjene, kao mjesto razmjene i materijalnih i kulturnih vrijednosti. U Srbiji, a dijelom i Vojvodini gradovi su slabi, statički, ponekad previše provincijalni, a čini mi se i da nisu bili u mogućnosti integrirati provinciju, što je odigralo ključnu ulogu. Ako gledamo iz šire perspektive, moramo uzeti u obzir odozgo režiranu i aranžiranu kolonističku mobilizaciju, od čega ovi gradovi nose dosta ožiljaka. Pri tome mislim na činjenicu da oni koji su stizali u gradove prije su sebi podredili grad, nego što je grad uspio njih integrirati…I ovo istraživanje samo je dokaz da gradovi nisu toliko izvana rušeni, koliko iznutra – od strane onih koji su sebi podredili sve ono što spada u urbanu kulturu. Znači, građanina u jednom širem smislu, način ponašanja, način razmišljanja, autonomnost ličnosti…
Ako sve to uzmemo u obzir, čini mi se da postoje bar neke linije kontinuiteta između onoga što se dešavalo s urbanom kulturom tijekom devedesetih godina, i ovog izljeva nasilja i destrukcije, što smo prepoznali u slučaju Novog Sada i Subotice. No, to je jedna opomena, u višestrukom smislu, da različiti oblici nasilja niti su nestali, niti će nestati u jednom dužem vremenu. Radi se o tome da su oni latentni, a da istovremeno ovu vrstu urbane kulture drže kao metu eventualnog nasilja i svoje agresivnosti. U ovom smislu urbana kultura predstavlja neku vrstu negativnog simbola za takvo nasilje. Zato je to opomena i za političku elitu, ali i za kulturnu. Jednostavno, ostaje dosta toga da se promisli…«
VOJVODINA BEZ AUTENTIČNOSTI: Dr. Losonc ocjenjuje da je u kontekstu usporedbe s europskom kulturom Vojvodina također na gubitku. »Je li Vojvodina imala europski grad? Mislim da je bilo samo klice od toga, te da se zbog historijske dinamike i mnogobrojnih migracija ti gradovi nikada nisu učvrstili kao europski gradovi koji bi se mogli oduprijeti svojim habitusom perifernim utjecajima, i takvim nasilnim oblicima komunikacije… Sklon sam tvrditi da ćemo danas u Vojvodini teško pronaći nešto autentično vojvođansko – ne u tom smislu da nema specifičnosti koja je karakteristična samo za Vojvodinu, već da nije bilo osvješćivanja toga. Ako pokušate objasniti slabost obrambenih mehanizama, onaj tko je dovoljno čvrst, tko je dovoljno samosvjestan, tko je jasno uobličio svoje vlastite okvire, taj može imati i obrambene mehanizme, i može asimilirati impulse koji dolaze sa strane. Međutim, ovdje se to očito nije desilo. Naprotiv, prije su vojvođanski elementi ostali podređeni i asimilirani u jednu drugačiju cjelinu, jer oni sami nisu bili dovoljno jaki, ni dovoljno profilirani. Oni su i sada suviše rasuti, fragmentirani, i činjenica je da još uvijek ne postoji neka ozbiljnija namjera da se to okupi na taj način da to bude zaista korespondentno europskom habitusu.« g
