Arhiv tekstova
Parlamentarna predstava
U jednoj radio-anketi dan nakon parlamentarnog »pretresanja« najnovije afere oko eventualnih veza potpredsjednika Republičke vlade Čedomira Jovanovića s bosovima zemunskog mafijaškog klana, velika većina građana, kao po dogovoru, događaj je komentirala sljedećim riječima: »Skandalozno!« »Već mi je muka od njih.« Ili – »Narod gladuje a oni malo malo pa prirede spektakularnu predstavu o vlastitoj nevinosti i, naravno, tuđoj krivici.«
Vrijedna su spomena još dva specifična dojma običnog svijeta. Afere se, kaže jedan Beograđanin, namjerno izazivaju kako bi se skrenula pažnja ljudi s pravih problema i njihovih promašaja, dok jedna žena ističe da je sve ovo »mlaćenje prazne slame, jer prava istina nikad neće biti otkrivena zato što su glavni svjedoci ili likvidirani ili su blagovremeno odmaglili.«
Ma čime ove reakcije (a bilo je, dabome, i tipično stranački obojenih) bile motivirane, one su, nema sumnje, barometar trenutnog raspoloženja građana pritisnutih mnogim nedaćama, teškom socijalnom situacijom, vrućinama, sušom, najavama skupog kruha i restrikcijama struje zbog štrajka EPS. Posebno su ogorčeni što se nesmanjena proizvodnja afera i skandala u odnosima DS (DOS) i DSS praktično svodi na to da se političari bave samim sobom, vrebanjem, podmetanjem i namještanjem igara, količinom vlasti i utjecaja i preraspodjelom pozicija na srbijanskoj političkoj sceni pred neke nove stranačke okršaje. Zato predstava u Skupštini Srbije nije imala cilj pokazati i dokazati nekakvu istinu o kriminalnim vezama vlasti ili njenih oponenata (ishod se unaprijed mogao predvidjeti), već da se protivnik, snagom prividnog autoriteta upotrebljenih državnih organa (policija, tajne službe, Vrhovni savjet obrane, Savjet za državnu sigurnost Vlade Srbije) i »njihovih državnih tajni«, unizi, omalovaži i, na kraju, položi na pleća. Makar samo privremeno, do sljedeće inscenirane afere, kojih će – nitko u to ne treba sumnjati – do sljedećeg termina izbora i te kako biti.
Ako je tako, onda se dolazi do još jednog suštinskog pitanja: zašto je za samo nekoliko dana, preko vikenda, kada obično nitko ne radi, u okolnostima koje, u najmanju ruku, izazivaju podozrivost i sumnju, mobiliziran čitav državni aparat kako bi jedan mladi političar u punom zaletu, a po mnogo čemu izuzetno kontroverzna ličnost Čedomir Jovanovi,ć bio obranjen od stalnih i povremenih optužbi oporbe i zatvorskih čuvara da je, ipak, održavao bliske kontakte s Legijom i Spasojevićem. Čak je ovom drugom, navodno, pripomogao da bude oslobođen iz pritvora 2001. godine, u koji je dospio pod sumnjom da je oteo vlasnika kompanije Delta Miroslava Miškovića. Odgovor je koliko jednostavan toliko i složen: rehabilitacija potpredsjednika Vlade i DS je, nesporno, više od zaštite jednog čovjeka. Ona je sredstvo kojim se nastoji sačuvati novostvoreni mit o ubijenom premijeru Zoranu Đinđuću. Pad Jovanovića je još jedna pogibija Đinđića, što sa sobom povlači ozbiljnu opasnost da sve što su DS, DOS, Vlada i sam premijer učinili od 5. listopada 2000. do 12. ožujka ove godine ode – u paramparčad. A tako nešto ne bi bilo samo pogubno za političku opciju, koja sebe (a i svijet nju) smatra reformističkom, već bi vodilo restauraciji jedne anakrone, konzervativne, ksenofobične nacionalističke politike, koju oličava Vojislav Koštunica. I koja bi – ako se ne obuzda – Srbiju vratila na predpetolistopadsko, Miloševi-ćevo razdoblje.
To je, reklo bi se, globalna ambicija vladajuće garniture, čija glasnost i »transparentnost«, s jedne strane, razobličava prirodu srpske političke alternative, a, s druge, kamuflira nesporne činjenice o mnogim promašajima vlasti i, najblaže rečeno, kontroverznom tretmanu organiziranog kriminala, kao jednog od saveznika da se prilikom Miloševićeve smjene ne prolije krv. O tome kakvu je ulogu u DOS-ovskom reformatorstvu igrala logika da je Srbiji kapital prijeko potreban da bi se luksuzirala propitivanjem njegove prirode, porijekla i čistote, a i što su sve radili u prošlim (a, opet, ne tako davnim) vremenima neki od sadašnjih lidera vladajuće nomenklature, naravno, nije preporučljivo ni nagađati, još manje na bilo koji način istraživati.
U tom smislu, suočavanje Čedomira Jovanovića – uz obilatu asistenciju državnih službi koje bi, također, trebale položiti račune – s Mihajlovim i Jočićem iz rivalske DSS praktično nije donijelo ništa osobito novog što javnost u nekom obliku već nije znala i zbog čega bi se trebalo uhvatiti za glavu zbog šoka. Konzervirano je postojeće stanje, učvršćene barikade dvije konfrontirane političke opcije, legalizirana njihova ravnoteža nemoći i ono će trajati sve dok traje i primirje u samom vrhu DOS, sklopljeno upravo u trenutku kada su neki vodeći funkcionari u Vladi priprijetili objelodanjivanjem »činjenica« o »nečijoj kriminalnoj komunikaciji, bazenima, viskiju, konjima.«
Simptomatično je da se na to, kao i uvijek, nespretno, brzopleto, neubjedljivo, bez jačnih materijalnih dokaza, upecao Vojislav Koštunica. Obećao je rat protiv DOS i DS, a sva je prilika da će se nešto od onoga što je namijenio Vladi okrenuti protiv njega samog. Zato nije daleko od istine procjena da će njegova stranka pretrpjeti veću štetu, pogotovo ako se dokažu tvrdnje Čedomira Jovanovića o vrbovanju zatvorskih čuvara da lažno svjedoče, i ako je točno da je nekadašnja šefica kabineta tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Ljiljana Nedeljković »negdje zaturila« policijska dosjea dobijena od bivšef šefa SDB Radomira Markovića, posebno ono o pozadini ubojstva kolege Slavka Ćuruvije.
Na kraju, jedan ispravak: nije baš da nije bilo ničeg novog. Javnost je, eto, na ovaj način saznala da je Ćuruviju likvidrala surčinsko-zemunska mafija. To smo čuli i ništa više od toga. Valjda će šef policije Mihajlović konačno priopćiti da je pribavio i materijalne dokaze. g
