Arhiv tekstova
Cijeli život drugujem sa »Đukom«
Ivo Gregurević svima nama je ostao, prije svega, u sjećanju po genijalno odigranoj ulozi Netjaka koji skupa sa svojim strikanom (Špiro Guberina) obavlja smetlarske dužnosti u ono vremenskom »Velom mistu« (Split). Mega gledanost ove antologijske dramske serije izbacila ga je momentalno u tadašnju orbitu najšire glumačke popularnosti, ostavivši mu dugi niz godina breme nadimka kojim ga i dan-danas znaju osloviti. Ipak, igrajući u mnoštvu filmova koje je snimio, ostvarivši zapažene role, dokazao se kao izuzetan umjetnik koji je uspio nadvisiti svaki lik koji je na platnu dočaravao. Uz već spomenutog Netjaka, pamtimo ga i kao Čarugu, ali i po monodrami »Đuka Begović« koja ga prati kroz cijeli glumački poziv, za koji se opredijelio još u najranijoj mladosti…
HR: Malo je poznato da su vaši glumački počeci vezani za američke klasike…
Srednju školu sam završio u Vinkovcima, uključivši se usporedno u amatersko kazalište »Jozo Ivakić«, u kojem sam načinio prve korake na dramskoj sceni. Ali sam, to moram naglasiti, prije svega »glumio« u američkim klasicima Johna Forda, Howarda Hawksa, koje smo »gutali« u višekratnim projekcijama tadašnjeg kino repertoara u rodnom Orašju. Nakon odgledanog westerna, svi bi se odreda zaputili na neku od livada na obali Save, raspodijelili uloge iz netom gledanog filma, i ponovno odigrali, s ogromnim žarom, cijeli američki dugometražni uradak. E to su bili moji prvi, pravi, počeci u kojima se rodila moja ljubav prema glumi, filmu…
HR: No, onaj doista pravi ozbiljni i profesionalni početak Vaše duge i uspješne glumačke karijere, vezan je za »Đuku Begovića«, kojeg ste do danas odigrali u impresivnih 760 puta…
Nakon svršene srednje škole, odlučio sam se okušati na zagrebačkoj glumačkoj Akademiji, spremivši manji dio iz »Đuke Begovića«, predstave koju je proslavio moj glumački uzor, nezaboravni Fabijan Šovagović. Također, jedan od mojih završnih ispita na Akademiji bila je proširena verzija »Đuke Begovića«, tekst koji sam kasnije adaptirao u monodramu, odigravši je zaista mnogo puta.
HR: Poslije »dječjih westerna«, prvu ste pravu filmsku rolu ostvarili tek pri kraju glumačkih studija.
Prvi film snimio sam na trećoj godini Akademije, bio je to »Ne naginji se van« Bogdana Žižića, koji je samo u Zagrebu imao 250.000 gledatelja, dok se danas film koji ima 10.000 prodanih karata smatra solidno uspješnim.
HR: Poslije dulje stanke, izazvane općepoznatim okolnostima posljednje decenije prošlog stoljeća, ponovno gostujete u Vojvodini. (razgovor je vođen u Subotici tijekom »Dana hrvatskog filma u Vojvodini« op. a)
Organizatori tjedna »Hrvatskog filma u Vojvodini« izabrali su mene, zbog moje prepoznatljivosti u mnoštvu filmova u kojima sam igrao, da putem, već spomenute monodrame, »Đuka Begović« pored interpretacije dramskog teksta, pokušam se i družiti s publikom, razgovarajući o svojim ulogama u teatru i na filmu.
HR: Jeste li, nekada prije, bili na krajnjem sjeveru Bačke?
Na žalost, ovo mi je prvo gostovanje u Subotici, iako sam oduvijek želio posjetiti ovaj divni kraj i ljude koji žive u njemu. Ali, kako to biva u životu, zahvaljujući ovoj lijepoj manifestaciji, konačno sam uspio ispuniti svoju davnašnju nakanu. Dok sam putovao osobnim automobilom kroz vojvođansku ravnicu, dojmio me se pitomi i bogati krajolik koji me u mnogome podsjeća na moju Slavoniju u kojoj sam odrastao.
HR: Vaš »Đuka« je ovdje kao »domaći«, jer sudbina »Slavonske ravni« oduvijek je bila gotovo jednaka sudbini vojvođanske ravnice.
Svakako, jer kako Slavonci kažu svako selo ima svog »Đuku Begovića«, siguran sam da i vojvođanska sela imaju svoje »negativce« o kojima pričaju u svojim usmenim predanjima.
HR: Zašto taj lik ima toliko negativnu konotaciju?
Ljudska tragedija kojom je predstavljen lik Đuke Begovića inspirirana je izraženom negativnošću kojom je obilježen njegov životni put. Ali i pored te svoje kontroverznosti, on je osoba koja je prepuna »luđačke« energije kojom želi dokazati neku svoju, samo njemu znanu, »istinu«. U tom svom nastojanju, on dokazuje svijetu kako u životu postoje mnogo vrednije stvari od novca i materijalnog bogatstva, ali bio je izgubljeno usamljen u toj svojoj namjeri.
HR: Pored ove dramske uloge, publika će Vas zauvijek pamtiti i kao nezaboravnog »Netjaka« iz kultne dramske serije »Velo misto«. Koliko Vam je on pomogao u karijeri?
Poslije emitiranja serije, »zahvaljujući Netjaku«, četiri godine nisam snimio niti jedan kadar ni na televiziji, ni na filmu. Pogubno je za glumca kada se publika identificira s jednom njegovom ulogom i onda je jako teško osloboditi se tog bremena koje nosi upečatljivost ostvarene glumačke kreacije. Više od polovice glumaca iz »Velog mista« više nikada nije ostvarila niti jednu upečatljiviju ulogu, ostajući zauvijek »obilježeni« nadimcima uloga koje su tumačili u toj antologijskoj dramskoj seriji Hrvatske televizije. Ipak, osobno govoreći, zahvaljujući Netjaku, publika me je zauvijek upamtila, darivajući popularnost koja mi je ostala do danas. Osobno mislim da sam uspio u svom glumačkom opusu nadjačati breme popularnog lika koji sam tumačio u »Velom mistu«.
HR: Jedna od Vaših najupečatljivijih filmskih uloga je ona u »Čarugi«, svojevrsnom »easternu« (istočna verzija westerna) naših prostora, posljednjem filmu u kojem je učestvovala cijelokupna glumačka podjela bivše zajedničke države.
»Čarugu« su snimali pored hrvatskih i glumci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i ostalih republika bivše države. U tom velikom spektaklu igrala su najveća glumačka imena poput pokojne Ene Begović, Davora Janjića, Petra Božovića i ostalih iz plejade umjetnika dramske i filmske umjetnosti. Meni je uloga »Čaruge«, tog čuvenog slavonskog hajduka i odmetnika, posebno draga, jer je u njoj bilo puno pucanja i jahanja, što mi je, na neki način, ispunilo djetinju želju da zaigram u filmu koji je tematski sličan klasicima s kojima sam odrastao.
HR: »Čaruga« je bio svojevrsna mega produkcija, a danas je teško snimiti i film skromnijih razmjera.
Na žalost, danas je premalo novca, redatelji se moraju snalaziti na razne načine da bi namakli sredstva za snimanje, pogotovo mlađa generacija kojoj to nekako i uspijeva, ali generalno gledano premalo se radi. Godišnje se snimi najviše 4-5 filmova, što je doista premalo, ali postoje realni nagovještaji da bi se u budućnosti situacija u našoj kinematografiji mogla poboljšati u pozitivnom smislu. Jer bez kvantitete nema ni kvalitete…
HR: Glede najnovije hrvatske filmske produkcije, u kojim filmovima Vas možemo vidjeti?
U prvom redu to je film Snježane Tribuson »Ne dao bog većeg zla«, te »Rusko meso« Lukasa Nole, dva ostvarenja koja su meni osobito draga, a koje će sada i gledatelji u Vojvodini moći vidjeti. Ali ima me i u najnovijim projektima Antuna Vrdoljaka i Vinka Brešana, te u jednom televizijskom filmu koji će biti prikazan na jesen.
HR: Poznati ste kao veliki profesionalac koji nikada ne bježi od ponekad nezahvalnih (čitaj slobodnijih filmskih scena) dijelova uloge koju tumačite.
Uvijek sam nastojao profesionalno se odnositi prema zadanoj ulozi, a što se tiče slobodnijih scena, ukoliko su potrebite za vjerno dočaravanje lika koji tumačim, nemam ništa protiv njih…
HR: Izazov za pravog glumca – jeste li ponekad pomislili promijeniti stranu kamere i prihvatili se redateljske palice?
Bila je nedavno jedna ponuda da režiram jedan film, čak je i novac bio osiguran, ali nisam se usudio prihvatiti redateljskog izazova. Još uvijek se ne osjećam sposobnim za drugu stranu kamere, ispred nje se ipak najbolje i najsigurnije osjećam. To je ipak jedan preozbiljan posao kojeg ću se prihvatiti tek kad se budem osjećao potpuno spremnim. A do tada ću i dalje samo glumiti…
HR: Jedno pitanje, koje se često ponavlja u krugovima kino posjetitelja i ljubitelja dobrog filma kao izvora dobre, kvalitetne zabave. Zašto nemamo filmova s kojima bismo mogli konkurirati svijetu?
Nema ih jer jednostavno nema tko da ih napiše, i kod nas, i kod Vas, i bilo gdje u svijetu uvijek je aktualan nedostatak dobre priče koja bi bila adaptirana u kvalitetan scenarij. A bez kvalitetnog scenarija nema ni dobrog filma s kojim bi se mogli upustiti u ravnopravnu utrku sa svijetom. S druge strane, mi danas nemamo profesionalnih scenarista, već samo polu profesionalne pisce scenarija kojima je to samo jedna od djelatnosti u umjetničkom opusu, a najčešće su to redatelji koji su primorani sami pisati tekstove koje režiraju. g
