Arhiv tekstova
Razminiranje minskih polja
Predsjednik Koalicije Vojvodina i bivši ministar poljoprivrede u srpskoj Vladi, persona krajnje neomiljena kod ostatka istaknutih članova vojvođanskog političkog herbarija, zatražio je od predsjedavajućeg DOS-a Rasima Ljajića da hitno sazove sastanak predsjedništva koalicije na kome bi se razmatralo pitanje izrade Ustava Srbije i ustavnog statusa autonomije Vojvodine.
Veselinov je, kako kaže, zabrinut sporošću koja je obuzdala poslove oko izrade nacrta Ustava Srbije i ustavnog dokumenta Vojvodine, ali što je još interesantnije, od bivšeg ministra saznajemo da su izjave ministra Batića o završetku nacrta do kraja tekuće godine i o referendumskom izjašnjavanju na Sretenje iduće godine nešto o čemu na dosovskom politbirou nije bilo riječi, što će reći da je rečena izjava improvizacija ministra Batića za koju nema službenog pokrića. Veselinov predlaže da na predstojećoj sjednici DOS-a o dosadašnjem toku rada na nacrtu ustavnih dokumenata izvješće podnesu Batić i Čanak.
TKO IZDA….: Inicijativa Dragana Veselinova implicira ne samo da se Ustav piše sporo, već kao da kaže da se on namjerno piše sporo. O tome zašto je to tako DOS nema volje razgovarati, pa ga valja na to podsjetiti. Ubrzavanje ustavnog nacrta i pospješivanje rada komisija preko predsjedništva DOS-a u ovom trenutku djeluje kao razminiranje minskog polja. Može uspjeti, ali može i eksplodirati.
U poštenoj autonomaškoj inteligenciji i narodu sklonom autonomiji već dugo, bezmalo odmah poslije petog listopada, se razmišlja, nagađa, licitira, gunđa tiho pa sve glasnije o tome kako je netko ideju autonomije prodao. Odluka o tome tko je taj izdajnik koji je prodao »vjeru za večeru« zavisi od lokacije objekta, da ne kažem kavane u kojoj se rasprava odvija. Ako se krene od Banovine na zapad, u pravcu kavane Kluba Reformista Vojvodine, kako se čovjek primiče zapadu sve je izvjesnije da je glavni prodavac interesa Vojvodine u stvari onaj koji bi trebalo da je najčvršće predstavlja i brani, to jest predsjednik vojvođanske Skupštine Nenad Čanak. Ali već stotinjak metara dalje, u poznatom »MK kafeu«, objektu kompanije MK Komerc, ovo pitanje se možda drugačije razmatra, pa je tu kandidat za prodanu dušu vjerojatno Miodrag Isakov. I tako od zgrade, do kavane ili kluba, u ovisnosti od pravca i geografsko-političkog položaja, svatko ima svoga krivca.
No, šalu na stranu, pitanje je što sad. Što da radimo ovako zaglibljeni u političko živo blato? Što je suština vojvođanskog pitanja danas u kontekstu predstojećih ustavnih promjena i u kontekstu očekivanih političkih borbi koje traju i koje će postajati sve intenzivnije prebacujući svoje težište s pitanja haaških, nacionalnih, na pitanja unutrašnjeg uređenja i čvrstog držanja poluga vlasti.
PITANJE SVIH PITANJA: To, svakako, nije pitanje da li Vojvodina treba imati status autonomije ili republike, ili status samostalne države, još manje se tu radi o određivanju ustavnih i zakonskih nadležnosti njenih organa i reformi uprave. A zašto to nisu glavna pitanja? Zato što su to sve izvedena pitanja. Starije od svih pitanja, pitanje svih pitanja je – ima li Vojvodina politički subjektivitet, odnosno da li njeni građani i narodi koji žive u njoj imaju pravo suvereno odlučivati o svojoj sudbini? Ako takav subjektivitet postoji, onda se on ne smije ne priznati, ako pak ne postoji, neće ga stvoriti puka gesta priznavanja. Ovakav subjektivitet je bio osporavan naročito u posljednjoj dekadi dvadesetog vijeka, a i danas ima dosta naznaka o njegovom ignoriranju. Ali, usprkos osporavanju, on ipak postoji, jer kao što je Skupština Vojvodine uvijek bila predstavničko tijelo građana i naroda Vojvodine, ma koliko su njeni zastupnici bili pasivni ili poltronski nastrojeni, tako i subjektivitet Vojvodine nije ukinut samo zato što ga netko manje ili više osporava. Moglo bi se čak reći da subjektiviteta nema ne bi ga ni osporavali.
Dakle, Vojvodina ima svoj politički subjektivitet, odnosno njeni građani i narodi imaju suvereno i neotuđivo pravo odlučivati o svojoj sudbini. Rečeno jezikom Ustava, to pravo je neotuđivo, neprenosivo i nepotrošivo. Ono znači da građani Vojvodine imaju pravo da slobodno i samostalno uređuju sve oblasti svoga života.
Što to znači u odnosu na aktualni trenutak – pisanje Ustava? Svaka demokratski donesena odluka građana i naroda Vojvodine o ustavnom načelu legitimna je, što će reći da samo građani Vojvodine mogu odlučivati o tim pitanjima i to pravo ostaje trajno kod njih i ne može biti suspendirano nikakvom pojedinačnom odlukom.
Dakle, ako netko pokuša da vozeći slalom kroz institucije, igrajući se političkog šibicarenja, trgujući i kadrirajući, mijenjajući i razmjenjujući, dakle, ako netko pokuša da suspendira to pravo ili da ga zamijeni nekakvim surogatom koji će trajno oštetiti subjektivitet Vojvodine, taj netko mora znati da trguje pozajmljenom, na čuvanje mu povjerenom, robom. A takav, ma tko on bio, »vojvođanski Valentino«, »vojvođanski Oblomov« ili »vojvođanski Jozef K.«, takav će, kad tad, biti iz politike izgnan u pilićarsko šićardžijski budžak neke provincijalne pijace. g
