Arhiv tekstova
Kokošje sljepilo većine
Počnimo s jednom slikom starom nešto više od dvije godine. Jeseni poslije listopadskog DOS trijumfa, na panel diskusiji u Novom Sadu, raspravlja se o stanju u vojvođanskim medijima. Tribinu vodi možda najvredniji novosadski novinar Dimitrije Boarov, ekonomski komentator, koji je svoju novinarsku slavu stekao i vrijednost potvrdio radeći za prestižne beogradske tiskane medije. Na tribini sudjeluju glavni urednici tjednika NIN i Vreme, glavni urednik »Blica«, direktor novog i preporođenog Dnevnik holdinga.
I što se događa? Svi se oni slažu da su najgledanije vojvođanske televizije PINK i Palma, a najčitanije vojvođanske novine »Nedeljni Telegraf«, NIN, »Vreme«, »Blic« itd. - sve kako govore istraživanja gledanosti/čitanosti.
Ovakav zaključak implicirao je tezu o apsurdnosti podjele medija na vojvođanske i nevojvođanske i zalaže se za univerzalni kriterij kvalitete koji se valorizira kroz tržište odnosno prodani tiraž ili postotak gledanosti.
Nije važno gdje je sjedište nekom mediju, već koliko je on tržišno jak, gledan, slušan ili čitan. Dakle, biti vojvođanski medij znači biti najpopularniji u Vojvodini. A najpopularniji nisu odavde.
Recimo, za trenutak, da je ovo točno.
SISTEMSKI NEVIDLJIVI: Otvorimo danas proizvoljno, nasumice, neke prijestolničke dnevne novine. Mi želimo na osnovu njih steći objektivnu sliku onog što je obilježilo prethodni dan, naš ovdašnji, vojvođanski. Tražimo i ne nalazimo Vojvodinu, ne nalazimo mnoge stvari koje se u njoj događaju, mnoge probleme i složene odnose koji u njoj vladaju, mnoge etničke grupe ili neke probleme tih grupa. Dakle, entitet geografski i demografski postaje nevidljiv.
Kriteriji važnosti po kojima se kreira novinski i uopće medijski sadržaj su uvijek arbitrarni i baziraju se na neutemeljenoj pretpostavci o horizontu iščekivanja auditorija, oni su sami nasilje po sebi. Iz ovako stvorenih kriterija izvlačimo zaključak što je auditoriju zanimljivo i potrebno, odnosno što bi publika rado gledala, slušala, čitala.
Publika u Vojvodini, kao uostalom i u cijeloj Srbiji, nije kritičko javno mnijenje (njen refleksivni element sveden je na minimum) dakle, ona je podložna pasivnom konzumerskom stavu. Za ovo, naravno, ne treba kriviti samo proteklo Miloševićevo desetljeće i način po kome su mediji stvarani iz ideološke matrice i agitpropovske logike. Ovo je upravo uvjetovalo i strukturu medija s kojima Vojvodina ulazi u turbulentno vrijeme koje započinje »antibirokratskom revolucijom«, a to je otpuhalo i posljednju iluziju da vojvođanskih medija uopće ima. Moćni centralni medijski strojevi otpuhali su kao paučinu, inače kulu u zraku zvanu vojvođansko novinarstvo, jer zapravo takva aktivnost samo je sličila autentičnom novinarstvu, a u stvarnosti je bila ideološka agitka. U borbi dvije propagande pobjeđuje uvijek jača a ne istinitija.
MEDIJI RAZLIKE: Relevantnost, ne samo tržišna, tematska specifičnost koja omogućava da se medijski iskaže kulturna, društvena, gospodarska različitost i autentičnost prostora s kog dolazi, to je ono što medij čini vojvođanskim, odnosno važnim. Ova sposobnost ne posreduje se političkim stavom, već sposobnošću kreiranja slike svijeta koja je decentralizirana i kao takva u osnovi nenasilna.
Kada iskažemo ovakav stav, obično se susrećemo s nekoliko vrsta prigovora.
Prvi kaže da specifičnost o kojoj govorimo ne postoji, svaki događaj je događaj samo po onome koliko je relevantan za široki auditorij. Događaji koji se nama čine kao izrazi te specifičnosti minorni su i neinteresantni za široki auditorij, dakle u medijskom smislu uopće nisu događaji.
Drugi prigovor kaže – ako čak i postoji takva specifičnost, mediji koji su van centara moći nisu u stanju relevantno iskazati ovu specifičnost. Drugim riječima, mediji i medijski poslenici na periferiji nisu dovoljno kvalitetni, odnosno pate od provincijalizma i nisu u stanju ovu specifičnost izraziti na medijski atraktivan način.
Ovo su dva tipična prigovora i dio su i temelj većinske slike svijeta, čija je osnovna osobina samozaljubljenost, odnosno nemogućnost da se izađe iz vastitog zrcala. Taj obrazac nameće se pukom silom, naravno ne fizičkom, ali ipak silom koju podupire politička i finacijska moć, koja je naravno u centru a ne na periferiji.
A GDJE SU NEOVISNI: Ono što bi joj se moglo suprotstaviti su nezavisni mediji. Ali gdje su? Kao čedo otpora oni su nastajali u trenutku kada su od režima zaposjedani javni, općinski ili regionalni mediji i kada je to zaposjedanje u egzistencijalnu nepriliku dovodilo mnoštvo nepodobnih persona. Tada su uz pomoć donatorskog novca gotovo protiv volje svojih aktera nastajali mediji koji su sličili na paraprivatni medijski hibrid više antirežimski nego neovisan.
Sve u svemu, danas u Vojvodini kategorija nezavisni medij djeluje neubjedljivo i članovima Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine.
Od trideset općinskih radio stanica, koje djeluju u Vojvodini, njih 22 emitira programe i na nekom drugom jeziku, jedan dnevni list na mađarskom jeziku, tjednici na jezicima drugih manjina koje žive u Vojvodini, među kojima je i ovaj koji čitate. To bi mogla biti autentična snaga vojvođanskog novinarstva. Naravno, ne zbog tiraža ili blistavih profita, već upravo zbog njihove snage da decentraliziraju većinski jezik i tako izbjegnu kokošje sljepilo većinskog pogleda na svijet. Ako i od ovih medija, s par biranih poteza, ne načinimo refleks većinskog novinarstva. g
