Arhiv tekstova
Velikodušnost kao lijek
Povijest nas uči da postoje takozvana teška i laka vremena. Uzlazna i silazna razdoblja. A još davni pisac biblijskih tekstova pisao je o vremenu i smislu, te nazvao svako vrijeme imenom kojem je označeno – a označeno je mentalitetom ponašanja. Svakako se slažete s ovim da je naše vrijeme teško vrijeme. Teško je iz više razloga, a najprije je označeno jednim zajedničkim pojmom: kriza. Kriza vjere, kriza svetoga, kriza autoriteta, kriza društva, kriza obitelji, kriza mladih, pa onda moralna, materijalna i društvena kriza… Naše je vrijeme, dakle, označeno krizom. Vrlo je teško govoriti, a još teže opstati uspravan u kriznim vremenima. Nema oslonca, a nema ni perspektive. Treba se ići naprijed. Kamo? Nije čudno dakle da kod većine ljudi krizna vremena zadaju teške rane, napose na duši, koje se onda teško liječe, a ostavljaju teške posljedice. Tako se kriza i teškoća uzajamno isprepliću i uvjetuju generaciju ljudi među kojima se jedva tko može izdići iznad prosjeka, iznad krize i živjeti osmišljeno te tako nazvati svoj život sretnim.
Moramo ustvrditi da ni krizu ni teška vremena, koja čovjeka čine nesretnim, nije odredio Bog. Kršćani vjeruju u Boga koji je sama Dobrota, prijatelj čovjeka i kojega svaka nevolja žalosti. Bog ne može biti sretan ako njegovo stvorenje pati. Patnja, dakle, a onda i takozvana teška vremena imaju posve drugi smisao u povijesti spasenja. Uzročnik teških vremena i kriza je čovjek, a teška vremena su nam prepuštena i mogu biti sa dvostrukim ishodištem. Jedno ishodište je čeličenje kroz poteškoće i nevolje ovoga vremena. Očeličeni, ohrabreni, ojačani, trebamo se uhvatiti u obračun sa zlim i uzrokom teškoće, te ih nadvladavajući sazrijevati do punine čovjekove moći, snage i smisla. Tako kroz teškoće čovjek postaje pobjednik, izrasta kao jak i konačno, ta pobjeda nad zlim postaje izvorom njegove sreće. Pobjeda, pa i sama borba sa poteškoćama do te mjere čeliči da je nastala opravdana poslovica »Na muci se poznaju junaci«. Dakle, život nije u pobjedama, još manje u lovorikama, nego u životnoj borbi, a smisao je biti jak i »umjetnik« življenja, znajući da je pobjeda jednostavno biti »u i iznad« teškoća iz kojih izlazimo kao jači, zreliji, kao ljudi koji shvaćaju da je smisao borba, a ne pobjeda.
OČAJ – ŽIVOT BEZ SMISLA: Drugo ishodište teškoća je – očaj i malodušje. Teološki rječnik Karla Rahnera će ovako definirati očaj: »Očaj je, teološki grešno, slobodno napuštanje nade koja se u svakoj izvanjskoj i nutarnjoj prijetnji i nevolji gradi na Božjoj vjernosti, pomoći, milosrđu i tako se često drži ostvarivog spasenjskog smisla života. Pasivno iskustvo neke prijetnje i nemoć čovjeka od njega samoga nije, kao takvo, još očaj u teološkom smislu. On postoji tek onda kad čovjek, u nekoj konačnoj, nepriznatoj bjesomučnosti, ne napušta ni Boga da bude veći od čovjekove moći koja se doživljava kao nemoć, a ono što je za njega moguće identificira s onim što je po njemu samom moguće.« Tako Rahner.
No, ne bih htio sada govoriti o očaju nego o jednoj za ovo naše vrijeme i naše okolnosti najtežoj posljedici krize i teškoća, a to je nešto između borbe i očaja, to je – malodušnost. Kada razmišljam o tom stanju »tupoga umora«, apatije, nezainteresiranosti s jedne strane, i o stalnom kritizerstvu, kritiziranju, sumnjičavosti, podmetanju, s druge strane, moram doći do spoznaje da riječ »malodušnost« dolazi od »mala duša«. Sve više susrećemo ljude koji se ne mogu, ne znaju, a koji puta i neće suočiti sa poteškoćama i krizama, a s druge strane su vrlo spremni prosuditi, suditi, osuditi i žigosati svačiju borbu, pa i padove, a sami u isto vrijeme ostati izvan, skloni samosažaljenju kao jedinom, za njih rješivom i ugodnom samozadovoljstvu. Biti malodušan postao im je stil života. Pa se opet ostvari ona smiješna uzrečica »Zamislite u ovoj kući svatko misli samo na sebe, jedini ja moram misliti na mene«. Malodušnost je usporediva s močvarom. To je opasno duhovno stanje jer ne ide naprijed, ne bori se, a sputava sebe i druge i u borbi i u napretku. Tako zapravo malodušan čovjek postaje »sivilo«, nedefinirana osoba za sebe, a teška kočnica za druge.
ODGOVOR »MALE DUŠE«: Katolička moralka malodušnost ubraja u grijeh, medicina u bolest, a što reći u društvenom smislu? Ja bih ostao kod one prve tvrdnje koja je izvedena iz samog značenja riječi: male duše. Žao mi je što je naše vrijeme i baš u našem narodu u velikoj mjeri sada označeno malodušnošću. Čini mi se da se vidi i lijek tom fenomenu i mogućnost rješenja, a to je: postavimo svaki od nas pitanje – jesam li ja mala duša? Ako se takovim prepoznajem, onda znam lijek: moram biti velika duša. Velikodušan prema sebi, velikodušan prema drugima. Velikodušnošću sam postao tolerantan, strpljiv, dobronamjeran, dobrohotan i našao sam stotinu lijekova za svoju dušu, a istoga časa sam postao i sam lijek za mnoge druge. Kako je malo potrebno da ozdravi pojedinac i da tim samim počne biti zdrava cijela zajednica. Treba samo uspostaviti dijagnozu, priznati istinu, učiniti zaokret i stvoriti odluku: bit ću velika duša – velikodušan. Ima dva načina da se to postigne. Kada se naime močvara isušuje, može se nasipati pa će sama nestati, a može se kopati druge kanale da bi voda otekla. Ovaj prvi način je bolji. Pozitivnošću »naspi« svoju močvaru, pa će ustajala i nezdrava voda nestati. Nemoj se mučiti kopajući kanale. Morat ćeš puno raditi i pitanje je da li ćeš uspjeti naći pravi pravac kanala. Ispuni se velikodušnošću, ostavi se kritizerstva, zle namjere, crnih misli. Jednom riječju, budi velika duša! Tako ovaj čas razmišljam i vidim mogućnost liječenja najopasnije pojave našega društva koja sve sputava i sve obezvređuje, a to je malodušnost. Nije zamjena nego je lijek konačno vidjeti da su nam potrebni velikodušni. Ako, dakle i prepoznaš sebe kao mala duša, još danas počni nasipati velikodušnošću sebe da bi bio sretan i da bi bio usrećitelj svoje zajednice i tako ostao u njoj kao znak nade, a ne kao gnojna rana. g
