Arhiv tekstova
O Vojvodini nema tko pričati
Postoji sjajna anegdota o siromašku kojeg su pitali što bi uradio kad bi postao kralj. Naručio bi, reče, hlače od zelenog pliša s crvenim zakrpama i cijeli dan bi se vozio na kolima punim sijena. Čovjek nije mogao zamisliti hlače bez zakrpa i znao je da je na sijenu mnogo mekše nego na goloj dasci. Više od toga nije mu bilo potrebno.
Kad dođu na vlast, političari mahom zaboravljaju svoje političke programe. Točnije, podređuju ih jednom jedinom: što duže zadržati stečeno. Kad se to ima u vidu, bilo je prirodno očekivati da će vojvođanski autonomaši nakon osvajanja vlasti zapjevati sasvim druge pjesme o Vojvodini. Desetak godina oni su neumorno verglali nešto o stavljanju točke na pljačku, o vojvođanskim parama u vojvođanskom buđelaru i sve u tom smislu.
DOS je 2000. dobio gotovo apsolutnu vlast u Pokrajini. Točnije, dobio je razvlašćene institucije, upotrebljive približno toliko koliko je koristan prazan lonac na stolu oko kojeg se guraju brojna gladna usta. Umjesto da se prisjete predizbornih programa, dosovci su se prvo latili podjele praznog lonca. Ne prema znanju i sposobnostima, već po boji partijskih knjižica. Stranački prvoborci, udruženi s brojnim preletačima iz bivših vladajućih stranaka, mogli su da za godinu i pol dana urade točno onoliko koliko su uradili. Gotovo ništa. Da bi se postigli neki vidljivi i opipljivi rezultati, potrebni su ljudi drugačijeg kalibra i mentalnog sklopa. Kako na čelnim funkcijama, tako i u njihovoj sjenci.
Od beogradskih političara Vojvodinu je razumio jedino Zoran Đinđić. On je vješto umio da, uz velike priče, načini sitne ustupke i tako zadovolji sujetu novosadskih kolega, koji mu nisu bili dorasli ni do koljena. Kad im je, recimo, dao famozni »omnibus«, oni nisu znali što da s tim počnu. Ne znaju ni danas. Kako zbog manjka znanja i iskustva, tako i zbog nepostojanja odgovarajućeg pokrajinskog aparata koji bi bio u stanju da riječ zakona pretoči u praksu. Iako se nazivaju ministrima, pokrajinski tajnici nisu ni pokušali formirati stručne timove bez kakvih ne funkcionira nijedna vlast u svijetu. Zato će sada tvrditi da im je, gotovo dvije godine nakon što su došli na vlast, Beograd kriv za ovogodišnju čemernu žetvu.
Šta god mislio o tzv. autonomaškoj vlasti iz sedamdesetih i osamdesetih godina, čovjek mora priznati kako je ona imala pokrajinsku upravu osposobljenu da izvršava zadatke postavljene od strane političara. Jogurtaši su razjurili ono što je valjalo i napunili kancelarije u Banovini takozvanim zdravim snagama, što će reći licima bez ugleda, znanja i volje da rade bilo što korisno za državu i građane. Uz časne izuzetke koji ne mijenjaju opću sliku, dosovci su jedva dočekali da nastave posao prethodnika.
S psihološke točke gledišta lako je razumjeti one koji su desetak godina derali cipele u opozicionarskim šetnjama i smrzavali se na skupovima po seoskim salama stoput objašnjavajući ljudima zašto treba glasati protiv Slobe. Dobili su što su htjeli i smatraju kako je vrijeme naplatiti dugove. Ponašaju se poput siromaška s početka ove priče. Dijele jedni drugima stanove na četrdesetogodišnju otplatu.
Dok bijahu u opoziciji, ljudi iz današnje vlasti tvrdili su da režim balkanizira Vojvodinu te da naseljavanjem izbjeglica kvari tradicionalno uzorne međunacionalne odnose. Bili u prošlosti uzorni ili ne, ti odnosi su zahladnjeli i u onim sredinama gdje nema izbjeglica. Na kraju krajeva, bilo bi suludo tvrditi da je tri stotine hiljada novodoseljenih za par godina iskvarilo dva miliona onih koji su dotle bili vrijedni, pravdoljubivi, zakonima odani i sve u tom smislu. Balkanizacija Vojvodine počela je odozgo i nastavlja se odozgo. A dolje se prihvaća sa zadovoljstvom, jer je lakše prihvatiti bilo što loše nego nešto dobro.
Kad su me onomad kolege iz Beograda pitale tko su dvoje Vojvođana imenovanih u Savjet za radiodifuziju, uzalud sam vrtio telefone onih koji su obično dobro obavješteni tko je tko u Novom Sadu i okolini. Nitko nije znao tko su Dragana Rogavac i Vladimir Marko. Vojvodina je dobila pravo da odredi dva lica i ona su, u skladu sa skupštinskim trgovačkim pravilima, prihvaćena bez pitanja i prigovora. A ako tridesetak najobavještenijih novosadskih novinara za njih nije čulo, tim gore po njih. Po novinare, dakako.
Jezgro autonomističkog pokreta u Vojvodini činile su partije Józsefa Kasze, Nenada Čanka i Miodraga Isakova. Kasza je shvatio da s pomenutom dvojicom neće daleko stići pa se zadovoljava vlašću u onim općinama gdje ima većinu. Reformisti se pocijepali na (valjda) tri partije, njihov lider je postao potpredsjednik srbijanske vlade i nema razloga da traži nešto više. Čanak i njegovi zadovoljni su vrapcem u ruci kojeg im je blagoizvoljela dati Demokratska stranka i ne bi ništa riskirali zarad goluba na grani. Sve u svemu, o autonomiji nema tko pričati. Bar do narednih izbora, od kojih strepe i vlast i opozicija i birači. Birači možda ponajviše, jer znaju da od svakog zla ima i gore. Čak i od ovakvog kakvo su dobili poslije veličanstvene izborne pobjede 2000!
Autor je slobodni novinar
iz Novog Sada
