Arhiv tekstova
Rascjepi u indentitetu
»Materinji jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti«, kaže se u dokumentu UNESCO-a iz 1970. Među osnovna ljudska prava ubrajaju se pravo na obrazovanje na materinjem jeziku i pravo na korištenje materinjeg jezika u službenoj uporabi. Međunarodni instrumenti i dokumenti, koji se odnose na ostvarivanje prava nacionalnih manjina (npr. Haaške preporuke, OESS) vežu se također uz pravo na očuvanje vlastitog kolektivnog identiteta i kulture posredstvom materinjeg jezika, konkretno putem obrazovanja na materinjem jeziku. Isti dokumenti podvlače i da pravo održavanja kolektivnog identiteta pomoću jezika manjine mora da bude uravnoteženo s integriranjem i učešćem u široj društvenoj zajednici, što zahtijeva stjecanje dobrog znanja i o zajednici i o jeziku ili jezicima države u kojoj žive. Dakle, pred manjinama je dvostruki problem – očuvanje vlastitog identiteta s jedne strane i integracija u domicilnoj državi s druge strane, a materinji jezik se najčešće pojavljuje kao jedna od temeljnih odrednica nacionalnog identiteta i kao »sredstvo« očuvanja vlastite kulture.
Prema zadnjem popisu, u Srbiji ima 70 tisuća Hrvata, a svega se 27 tisuća očitovalo da im je hrvatski jezik materinji (u Vojvodini od 56,5 tisuća, tek 21 tisuća). Vrijedi napomenuti da se ovakav raskorak u nacionalnom izjašnjavanju i očitovanju glede materinjeg jezika pojavljuje samo kod Hrvata, dok se kod ostalih manjinskih nacionalnih zajednica broj pripadnika određene nacionalne zajednice (mađarske, boš-njačke itd.) poklapa sa brojem onih kojima je materinji jezik na primjer mađarski, bošnjački itd..
Zlatko Šram, potpredsjednik Hrvatskog akademskog društva, na sljedeći način objašnjava ovu činjenicu: »Postoji za to najmanje dva razloga. Jedan je sociolingvističke, a drugi je političko-psihološke naravi. Sa socio-lingvističkog stajališta, između hrvatskog i srpskog jezika ne postoji komunikacijsko-semantička barijera. Drugim riječima, govornici hrvatskog i govornici srpskog jezika se međusobno bez velikih smetnji međusobno razumiju u svojim neposrednim socijalnim transakcijama. Isto se tako gotovo pedeset godina koristila službena sintagma ‘hrvatsko-srpski’, odnosno ‘srpsko-hrvatski’ jezik, ili pak samo ‘naš jezik’. Iz ovih se razloga u političko-nacionalnoj svijesti jednog dijela Hrvata u Vojvodini hrvatski jezik niti doživljava niti percipira kao značajna komponenta nacionalnog identiteta.«
Postavlja se pitanje, da li se onda uopće može govoriti o jednom hrvatskom nacionalnom identitetu: »Čini mi se da je teško govoriti o postojanju hrvatskog nacionalnog identiteta koji bi bio homogen u političko-psihološkom smislu«, kaže Šram. »Dosadašnja su istraživanja ukazala na dvije relativno podjednake skupine Hrvata. Jedni se deklarativno očituju kao Hrvati, ali nisu toliko skloni prihvaćati političke vrijednosti kulturne autonomije, kao što su primjerice škole na hrvatskom jeziku, sredstva javnog priopćavanja na hrvatskom jeziku, korištenje udžbenika tiskanih u Republici Hrvatskoj, nacionalna znakovlja i slično. Ovi se Hrvati najčešće ‘pokrivaju’ nekakvom pseudograđanskom ‘ideologijom’ i na taj način dovode sebe u situaciju jednog rascijepljenog i u sebi kontradiktornog nacionalnog identiteta, a koji generira različite oblike dezintegracijskih i disocijacijskih intrapsihičkih i interpsihičkih procesa. Tome je više uzroka. Prvi uzrok bismo mogli locirati u povijesnom nasljeđu mentaliteta ‘bratstva i jedinstva’. Pod ovom sintagmom ne podrazumijevam konkretne oblike i sadržaje socijalnih interakcija koji svakako trebaju biti bratski u imperativu kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Kad spominjem mentalitet ‘bratstva i jedinstva’, onda u prvom redu mislim na ideologičnost ove sintagme koja je, na latentnoj razini, bila generator anacionalnog sindroma. Anacionalnost je na taj način poprimila atribute socijaliziranosti. Drugi razlog leži u nedavnoj srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku unutar čijeg su se diskursa Hrvati generalno percipirali kao neprijateljski narod. Upravo ovdje, između ostalog, treba tražiti izvore recentne ‘bunjevštine’ u čijem je kontekstu biti ‘samo’ Bunjevac primarno politička, a ne etnički atribucija«, kaže Zlatko Šram.
Dakle, razloga ima više, ali i dalje ostaje činjenica da velika većina, odnosno 61,4 posto Hrvata kako u Vojvodini, tako i u Beogradu i centralnoj Srbiji drži da im hrvatski nije materinji jezik. Zlatko Šram smatra da je tome jedan od razloga i što velika većina Hrvata u Srbiji obuhvaćena zadnjim popisom stanovništva i nije nikada »u praksi« govorila hrvatskim jezikom, što, međutim, ne mora značiti da Hrvati, koji drže da im je hrvatski materinji jezik, stvarno govore hrvatskim jezikom. Naš sugovornik je prije sklon vjerovati da su Hrvati koji tvrde da im je hrvatski materinji jezik na ovaj način očitovali svoj zbiljski nacionalno-politički identitet i pripadnost prozapadnoj civilizacijskoj kulturi. g
