Arhiv tekstova
Seljaci i dalje rade, i šute
Martin Gabrić ima 39 godina, živi na salašu na Gornjem Verušiću, tri kilometra od Hrvatskog majura blizu Subotice. Obrađuje oko sto jutara zemlje, uz to ima nešto stoke, a na pitanje zašto se odlučio baviti poljoprivredom odgovara da je od malena volio raditi na njivi. Na salašu je, kaže, rođen, i kada bi se trebao ponovno odlučiti što raditi, bila bi to opet poljoprivreda.
HR: Kako ste prošli s ovogodišnjom žetvom?
O tome je sada dosta žalosno govoriti. Sijao sam 40 jutara pšenice, ali je zdravo malo rodilo – oko osam metara po jutru. To je urod koji ne triba objašnjavati nikome, jer i tko nikada nije radio na zemlji, shvatit će da je to zdravo malo. Veliki su gubici i teško da to može netko pokriti, niti tko ima volju pozabaviti se tim problemom suše. Kukuruzu je već umanjen rod, a još uvijek nema govora o tome da se proglasi elementarna nepogoda. Vidjet ćemo hoće li novi ministar imati drugačiji odnos prema poljoprivredi, ili je u stvari takav stav čitave vlade… Imao sam nešto svojeg sjemena, a za 3,5 tone sam se zadužio. To mi je srećom jedini dug. Kad platim arende i vratim dug, ništa mi pšenice neće ostati. Umjetno gnojivo sam kupovao za gotov novac, bacio sam oko 3,5 metra po lancu. Tako, što kažu, nisam nikom dužan al sam ostao siroma. Predao sam oko tri vagona, a to će tek poklopit dugove. Trebalo bi da rodi oko 25 metara po lancu da bi se mogli pokriti dugovi i svi troškovi, da si na pozitivnoj nuli. A rodilo je deset po lancu.
HR: Stručnjaci kažu da je osim suše na smanjeni urod utjecalo i to što nisu primijenjene sve agrotehničke mjere.
Pa, sad vidite, to oni tako kažu. Imao sam i njihovo sjeme i moje, koje sam skinuo s tavana, i malo je rodilo i jedno i drugo, a bacio sam umjetno gnojivo i stajsko. Vrlo su male razlike bile u prinosu od parcele do parcele, svega za par metara. Što se tiče pripreme i obrade zemlje, pa danas se dobro radi. Imamo mehanizaciju i malo je njiva koje nisu obrađene. Uglavnom u prosjeku zemlja se dobro radi i baš mislim da se jesenas prilično uložilo u žita, ali sve je to bilo zabadava, jer zemlja je bila suha i biljke nisu mogle iskoristiti to što smo joj dali.
HR: Kakvi su uvjeti za navodnjavanje na Verušiću?
Kadgod su tamo bili ritovi i dolovi, ali to se dosta davno prokopalo, razina vode se spustila, ostao je suh i prazan kanal. Uvjeta za navodnjavanje nema – jedino da se buše bunari, a to su skupe investicije i po ovim cijenama proizvoda ne isplati se baš vrlo navodnjavati. Po cijeni od sedam dinara za kukuruz, sedam dinara za žito, sve i da je dobro rodilo – deset eura za metar je svakako mala cijena.
HR: Kolika cijena bi trebala biti po Vama?
Negdje oko 15 eura, odnosno 800-900 dinara. Onda, plaćanja su na dva puta, pa ne znaš kad će. Euro je sada 70, da je ostao 65, još ajde de. Dok mi ne dobijemo novac, bojim se da će biti 80 dinara. Inflacija opet kreće, a cijene su male, isplate neredovite. Ako sam posijao jesenas i već čekam godinu dana da žito izraste i sazrije, uložio sam novac, i tko onda ima pravo produžiti za još mjesec dana rok da čekam. Moje žito zri krajem kolovoza ili krajem srpnja i trebalo bi da onda dobijem novac za njega. Prosto, jako sporo stižu novci.
HR: To je već godinama tako.
Da, godinama je tako. Ovo posljednje razdoblje je tako da se žito malo plaća, na rate, kako tko stiže i kako hoće. Mi smo još uvijek tu nemoćni. Nemamo jako udruženje da bi mogli utjecati na to, takva je i državna politika, valjda. Uvest ćemo – to im je prvo što kažu. Nema mlijeka – uvest ćemo, nema žita – uvest ćemo. Jesenas je Veselinov kazao: Nemojte sijat žito, ne triba nam. Sad je ispalo da nam žito triba. Nitko ne može to unaprijed kazati, pogotovu ne može u poljoprivredi, jer ne znaš baš unaprijed kakva će godina biti i što će se događati. Nije dovoljno samo kazati »ne triba nam žito«, nego i koliko nam triba, pa onda se pravi ugovorena proizvodnja i onda znam – ono što sam zasijao imat ću kome prodati. Ove godine smo svi pravili ugovore, jer nam je rečeno da se bez ugovora neće moći pridati žito. Sad ne pitaju ništa, samo daj.
HR: Kome ste Vi predali?
Sve radim preko zadruge »Salaš«. Tamo sam podigao sjeme, preko njih mogu uzeti kredit, ako mi zatreba. Zadovoljan sam, jer sve je to otprilike slično, zadruge puno zavise od mlinarske industrije. Jedna zadruga »Salaš« ne može biti nosilac proizvodnje, ne može dobiti kredit. Kredit dobije »Fidelinka«, onda oni daju zadruzi, tako da sam ja već treća, četvrta ruka i uvijek sam na kraju lanca. Znači, uvijek treba dvoje, troje da zarade prije mene. Isto je tako s nabavkom repromaterijala – dok ne dođe do mene nareda se bar dvoje njih. U jednom pravcu to poskupljuje stvari, u drugom pojeftinjuje, pa onaj tko radi najviše naplati. Sada svi računaju – poskupjet će kruh, brašno se već ne može kupiti u dućanima, a žito još nije ni isplaćeno, što je zdravo žalosno. Dok poskupi struja i nafta, poskupi i sve ostalo, a moj proizvod stalno stoji, jer izgleda da ja ne trošim niti naftu, niti struju. Meni to onako dođe, ja to izvučem na leđima. Ne? Nitko ne razmišlja da i ja trošim i struju, i naftu, i vodu, sve kao i prerađivač. Nije istina da je skuplje preraditi metar žita nego ga proizvesti: ono je na njivi pod vedrim nebom, puno je posla, ja sam ga proizveo, istresao u silos. Žito su očistili i plaćaju mi ga tako čistog kao da je riža. Ove godine su još dosta bili realni, ali nekih godina je znalo biti i deset posto nečistoće, a to sve ostane »Fidelinki«. Nitko to meni nije platio. Poslije smo od toga kupovali mekinje skuplje nego pošto je žito.
HR: Poljoprivrednici su svojedobno tražili da im se te nečistoće vrate.
Tražili smo mi to, ali nikada nam nije bilo vraćeno. Lane smo dobili neki popust i nešto malo novca – do dva posto su priznali, više od toga se odbija, pa ako je nečistoća šest posto, onda četiri posto ostaje njima. To su velike količine, puno toga ostaje, a pri tom sve ja plaćam. Ostaje im da samelju pšenicu i prodaju brašno, i opet imaju velike troškove, pa sve mora poskupiti. Čak i naspram ove cijene pšenice od 8 dinara, kruh po 20 dinara nije jeftin ako znamo da su kadgod ljudi kazali da od 100 kilograma žita ima 100 kilograma kruha.
HR: Posljednjih godina poljoprivrednici su bili primorani na neki način baviti se različitim poslovima, jer nisu mogli živjeti primjerice samo iz ratarstva. Kako se Vi snalazite?
Ako netko radi stotinjak jutara, ne može živjeti samo od ratarstva, ako radi 500 do tisuću jutara, može od toga živjeti. Ali mi sad više ne znamo čime se triba baviti, ne znamo što je to što će tribati. Sad su svinje tako reći zabadava – od 35 do 45 dinara, i onaj tko je ušao u veliki tov sada je pao, izgubio je novac. Ne možeš, na primjer, s nekim ugovoriti proizvodnju, da ti on kaže: Vidi, ti ćeš imati godišnje 500 komada svinja, ja ću to tebi kupiti po toj i toj cijeni. Takvi se uvjeti nisu pojavili do sada. Ili bilo što da se zasije za poznatog kupca. Mi danas trgujemo sa švercerima, trgovcima, nakupcima, tko zna kome se sve prodaje ta roba, svinje, junad i sve to. Sve se preprodaje i to obara cijenu, jer trgovac koji je kupio od mene hoće zaraditi. Znači, mora od mene kupiti jeftino. Sada je godina rđava i nikome ništa ne triba, niti svinje, junad niti kukuruz, žito. Jer imamo samo jednog kupca, državu, i time je ograničena kupovina. Zna se tko smije kupovati, a tko ne. Sada je zabranjen i izvoz, što znači da cijena stoji. Puno ljudi je žita ostavilo kod kuće, jer čekaju neke nakupce, čekaju bolju cijenu. Ako dugovi budu reprogramirani, onda će možda ti ljudi i dobro proći, možda će dug lakše vratiti.
HR: Znate li koliki su europski prosječni prinosi?
Ne znam to, ali znam da je drugačiji odnos države. Oni imaju jaka udruženja i preko njih se bore za svoja prava. Mi kažemo svjetska cijena žita je, recimo, prije bila nekih 16 njemačkih maraka, i uvijek su se mjerili spram toga, ali proizvođač je dobivao sigurno 25 maraka, jer oni imaju svoje fondove iz kojih se proizvodnja dotira. Vjerojatno oni ne daju 2,5 metra pšenice za metar umjetnog gnojiva što mi dajemo. Ne gledamo koliko ih košta proizvodnja po jednom hektaru, koliko troškovi, repromaterijal. Vjerojatno ne rade zabadavad.
HR: Zašto su kod nas seljaci tako loše organizirani?
To je nama možda ostalo malo u naslijeđe iz prošlosti. Prije je sve bilo tako organizirano da si mogao živjeti s deset hektara, pa bilo što radio. Sad je to neka tržišna ekonomija, što li je, ne razumim se, sad triba da se snalaziš. Ne možemo se navići na uvjete ovakvog rada i ovakve proizvodnje. Nije ni to bilo normalno da sa 10 hektara možeš živjeti, ali bilo je tako namišćeno i tako je bilo izračunato da si mogao zaraditi na tome. A sada bilo koliko da radiš, nikad nije dosta. U svijetu imaju ta udruženja, ali ih proizvođači sami financiraju i zna se da od čitave proizvodnje daješ jedan posto. Tamo su zaposleni stručnjaci koji imaju pojma o svemu i oni su dužni voditi računa o svemu, jer ih plaćaš. I to je neovisno od države, zalažu se za njihova prava, i proizvođač jednostavno nema potrebu trgovati. Repromaterijal kupuju gdje žele, kredit uzimaju u banci i rade sa svojim novcem. Nisu dužni poduzeću ili zadruzi, nego banci. Naše zadruge same sebi zarađuju plaću, od marže i trgovine, i možda je to jedan normalan posao, jer ako ima desetak radnika, moraju zaraditi plaću. Drugo je da mi od naše robe izdvajamo, i kažemo, evo, nađite nam kupca, imate toliki postotak. Prošlog proljeća sam bio u Njemačkoj sa »Salašom«, koji je organizirao putovanje. Tamo imaju udruženje voćara, velike hladnjače koje su sami napravili i to je njihovo. Imaju udruženje koje radi za 11 posto od prodanog proizvoda. Znači, on ne zarađuje od razlike na cijeni, pa da je njegova zarada veća što je skuplje prodao. Tamo rade stručni ljudi i oni su uvjetovani da moraju dobro raditi ako hoće zaraditi.
HR: Da li bi zemljoradnici kod nas bili spremni odvojiti novac za takvo što?
Pa, voljni bi bili. Možda bi malo teže išlo, ali ako bi vidjeli da je bolje tako… Jer možda bi pšenica tako bila deset dinara, a ne osam, i onda bi bili zadovolji i jedni i drugi.
HR: Poljoprivrednici kažu da država ima baš »dobre« trgovačke uvjete pod kojima im osigurava repromaterijal.
Sada treba vratiti 2,40 kilograma za kilogram sjemenske pšenice. To je jako veliki paritet. Znači, 500 kilograma po lancu sam dužan kako bih samo vratio sjeme, 9oo kilograma je arenda, pa vidi samo to. A di je umjetno gnojivo, nafta, svi ostali troškovi. Mislim da će tu kogod ostat stvarno kratkih rukava – ili zadruge ili organizatori proizvodnje. Ljudi bi vratili, ali nemaš iz čega, tu se štogod mora uraditi – možda odgoditi dugove, da mogu ponovno zasijati. Ja sam nekako izgurao da ne ostanem nikome dužan, ali hoću li moći ponovno zasijati, to je sad veliko pitanje. Trebam ponovno uložiti isto toliko da zasijem, a otkaleg? Ovo što su do sada davali, to nisu bili uvjeti, ne znam kako to nazvati.
HR: Subotička Komisija za procjenu štete traži od vlade da se poljoprivrednicima isplati novčana nadoknada po zasijanom hektaru.
To bi bilo jako dobro, samo ne vjerujem. Svi su fondovi prazni, zemljoradničke mirovine nisu stigle dva mjeseca, a osim toga kasne oko 20 mjeseci. Te ni tako male mirovine, mjesečno oko dvije tisuće, i nisu u stanju isplatiti ih ljudima koji više ne mogu raditi, koji žive iz malo arende. Plaćamo danas svi poreze, jer ništa nisi mogao uraditi, niti auto registrirati, ako ne platiš porez. U mirovinski fond se počelo uplaćivati ‘86. godine i prvih 15 godina nitko nije mogao dobiti mirovinu jer je to bio minimum, pa oni koji su stekli prava prije morali su otkupljivati godine. Pitamo se sad svi di su ti novci. Pričali su kako će ti novci ići na razvoj poljoprivrede, kao: Što se sekirate, fond nam je potreban, to ćemo mi uložiti u poljoprivredu. Pa, mi to nismo baš ostili. Sad bi takav fond dobrodošao, da se popuni što je suša uništila. Zbog toga osjećamo da smo iskorišteni. Posljednjih 15-tak godina sve je na seljaku prošlo, sve nedaće – ako je tribalo jefine hrane, ima kod seljaka, ako je što drugo tribalo, stjera se cijena. Neću zalaziti u to kolike su plaće, jer ja se borim za svoje, i svatko nek se bori za svoje. Znam da ima i malih plaća, ali ne mogu ni ja raditi zabadava. Ako netko ne može kupiti kruha triba mu dati zabadava, ali svakako ne priko moji leđa. Ja, na primjer, imam sedam krava. Mlijeko mi plate deset dinara, i još četiri dinara je premija. To je jedan veliki posao, ludi posao, a nije plaćeno. U dućanu je mlijeko 25 dinara, mljekara ga plati devet ili deset, premiju daje država, i sad oni, znači, imaju više na tom mlijeku nego ja. Od jedne krave imam 20 do 25 litara, a on prerađuje tisuću litara odjedared.
Mislim da je poljoprivreda zašla u velike probleme. Nitko se ne buni za cijenu, mi radimo, muzemo. Nemamo kulturu traženja svojih prava, da se organiziramo i tražimo: kako mož bit mlijeko 10 dinara, to je zabadava. Ljudi su kadgod iz mlijeka kupovali aute i to je bio unosan posao. Jeste veliki posao, ali takav triba i platiti. Ljudi rade, rade, ćute i dokle će to tako biti, ne znam.
HR: Ministar je prošle godine predlagao poljoprivrednicima da siju neke druge kulture. Jeste li razmišljali o tome da započnete neku novu proizvodnju?
Samo možem razmišljati o tome. Sijem pšenicu, suncokret i kukuruz i to je u ovom našem ratarenju jedino što uspijeva. Repa traži vodu, soja isto, ne znam koja je to kultura koja bi se mogla proizvesti i da ima plasman. Nije to samo proizvesti, pitanje je i tržišta. Povrtlarstvo traži navodnjavanje, ali i puno ljudskog rada, a danas je teško naći i radnike. Neće nitko raditi. Meni kad triba radnik, to se moraš ubiti da ga nađeš, a onda kad dođe, onda bi on da ga častiš, da ide i pije, i malo da radi. Za kopanje kukuruza je oko deset eura dnevnica, ali i po te novce je teško naći radnike. Svima smeta sunce, samo meni ne smeta. Neće da rade, traže tisuću dinara na dan, i tako, ima svašta. g
