Arhiv tekstova
Hajsentlerinc, vjersko-obrazovni centar
Na današnjem otoku, koji se prostire od Bačkog Monoštora do Sonte, a kojeg zatvaraju rijeka Dunav i današnji kanal Mostonga, sudeći po srednjovjekovnim dokumentima, Haj Sent Lerinc, latinski Sancti Laurentii de Hay (mađ. Háj-Szentlőrinc) bio je značajan grad u Podunavlju sa bačke strane. Pretpostavke su da se nalazio negdje između današnjeg Apatina i Sonte. Osim toga, skoro ništa ne znamo o ovom nekad za naše prostore izuzetno važnom gradu. Između 1173-83. godine žena kralja Bele III. (III. Béla), Margita iz Antiohije (Antiochiai Margit), osniva u mjestu Haj (Háj) samostan, koji je, sudeći po raspoloživim dokumentima, jedan od najranijih u Bačkom Podunavlju. Samostan su naselili redovnici, pripadnici premontrejskog reda koji potiče iz Francuske, kao i kraljica Margita. Princ Koloman (Kálmán) 1226. godine potvrđuje privilegije, te za osiguravanje većih prihoda poklanja riječni prijelaz (ili luku) pod imenom Pauliport sa pripadajućim zemljama. Vjerojatno je tada povećana i proširena crkva koja je bila posvećena svetom Laurenciju, i od tog doba naselje se spominje kao Hajsentlerinc (Háj-Szentlőrinc). Samostan i crkva ujedno su i prepoštija a 1212. godine spominje se u Papinom pismu prepost Hosmundus.
OVLAŠTENO MJESTO: Uz prepoštiju se nalazio i kaptol, koji je imao i obrazovnu funkciju. Prvi spomen o tome potiče iz 1280. godine. Kaptol Hajsentlerinca, slično kao Titelski, je lokus credibilis, mjesto »koje ima kredibilitet«, što znači ovlašten za izdavanje, prijepis, ovjeru raznih dokumenata kao i provođenje određenih odluka. Takva mjesta su bila dužna i da čuvaju prijepise svih dokumenata koje su izdali. Danas ovu funkciju vrše javni bilježnici na sudovima, gdje se nalazi i arhiva svih (aktualnih) sudskih dokumenata. Poslije izvjesnog vremena ove dokumente čuvaju obično gradski arhivi. Svi znamo kako su nam danas važni razni dokumenti, pa u tom svjetlu treba promatrati važnost kaptola u Hajsentlerincu, koji je zajedno sa Titelskim pokrivao teritoriju Bačke. Ovakva »ovlašćena mjesta«, početkom XIII stoljeća formirana su na cjelom teritoriju države. Prvi prepisani dokument koji nosi potpis »Nos praepositus et capitulum ecclesiae Sacti Laurentii de Hay« potiče iz 1262. godine kada su prepisali dokument, koji je izdat 1251. godine u Titelu. Preteče današnjeg Sombora ili Subotice uopće se ne spominju u ovo doba.
MJESTO SABORA: Interesantna je činjenica da se plemićki županijski sabori već početkom XIV stoljeća održavaju čas u Bodrogu čas u Sentlerincu. Sudeći po godinama izdanja pojedinih dokumenata, sudska funkcija županijskog sabora postepeno se premještala u Hajsentlerinc, jer se krajem XV. i početkom XVI. stoljeća sabori održavaju samo u ovom gradu, a dokument iz 1460. godine spominje mjesto kao sjedište županijske sudske uprave – »sedis nostre judiciarie«. Možda je ovom premještanju upravnih funkcija u ovaj »istaknuti mali gradić« doprinijelo i postojanje kaptola i škole, koji se spominju i 1489. godine.
VELIKA SELJAČKA BUNA U UGARSKOJ: Ta 1514. godina je bila kobna za »istaknuti gradić«. Naime, prethodne godine Tamaš Bakač (Bakócz Tamás), estergomski nadbiskup i kardinal, posle neuspjeha na izborima za papu, od novog pape dobija ovlast da organizira križarsku vojsku protiv Turaka. Rukovodstvo nad vojskom on povjerava mladom vojniku, koji se proslavio u borbama sa Turcima, Juraju Doži (Dózsa György). Križarima se obećava otpust dugova, oslobođenje od kuluka, privilegije, pa nije ni čudo da su kmetovi, slobodni seljaci, građani, sitni plemići i svećenici, pohitali u sabirne centre da se priključe križarskoj vojsci. Krupnim vlastelinima okupljanje »seljačke« vojske nije bilo po volji, pa su često napadali križare, koji su, inače antifeudalno raspoloženi, umjesto s Turcima zaratili s plemstvom.
U zemlji koja je bila ugrožena od Turaka tada je buknuo veliki »građanski rat« između vlastodržaca i siromašnijih slojeva. Jedna križarska vojska koja se sakupila u Srijemu, pod vođstvom svećenika Borbaša (Borbás pap), prešavši Dunav kod Petrovaradina, krenula je prema Hajsentlerincu, usput napadajući i pljačkajući plemićke kurije. Drugi dio vojske je napadao Titel. To što su križari napali dva »ovlaštena mjesta« nije čudno, jer su u tim arhivama čuvani dokumenti o njihovom »ropstvu«. Ivan Zapolja (Zapolyai János) je kao plaćenike, po Verančiću, angažovao »Race iz Srijema« u borbi protiv pobunjenika. Oni su, poput križara, isto palili i žarili kuda su prošli, a svećenika Borbaša i njegovu vojsku opkolili su u Hajsentlerincu. Mjesto su spalili a samog Borbaša su bacili u zapaljenom odijelu s vrha crkvenog tornja. Turska vojska, dvanaest godina kasnije, u povratku poslije kobne Mohačke bitke, vjerojatno je uništila ono malo što je od nekadašnjeg istaknutog mjesta ostalo. U početku turski defteri spominju mjesto u kojem postoji nekoliko kuća poreskih obveznika ali ratovi, Dunav, melioracija, kanali uništili su i poslednje tragove ovog nekad značajnog mjesta.
