Arhiv tekstova
O svjedočanstvu dobre savjesti
Na ovo razmišljanje koje želim podijeliti s vama, naveo me jedan citat i razmišljanje značajnog crkvenog pisca Aurelija Augustina (354-430), koji mi je slučajno došao u ruke. Naime, u nekoliko sam nastavaka u našem listu razmišljao dosta kritički, pa nekada i pesimistički o našoj stvarnosti koja nije dobra, a jedva se nazire boljitak. Postavio sam sebi pitanje - smijem li tako pisati, i pri tom ne unositi više svjetla i više nade u svoje poruke. Na to me upravo potakao i ovaj tekst i čini mi se da u njemu vidim mogućnost otvaranja prema novim razmišljanjima i porukama koje bih želio podijeliti sa vama sada i u narednim brojevima.
U tom spomenutom tekstu Augustin piše ovako: »Naš je ponos ovo: svjedočanstvo naše savjesti! Ljudi su bezobzirni suci, ocrnjivači, šaputala, mrmljala, pokušavaju otkriti što ne vide, čak nabaciti ono što se ne pomišlja. Što preostaje protiv takvih osim svjedočanstva naše savjesti? Pa ni u onima kojima se želimo svidjeti ne tražimo svoju slavu, a i ne smijemo tražiti svoju slavu, da slijedeći nas ne zalutaju, ako dobro hodimo. Kad se, dakle, želimo svidjeti ljudima, ne tražimo svoju korist, nego želimo ljude razveseliti, želimo da im se svidi ono što je dobro, zbog njihove koristi, a ne zbog našeg ugleda. Protiv takvih bi Apostol rekao: Kad bih još nastojao svidjeti se ljudima, ne bih bio sluga Kristov, kao što je očito. I zbog takvih bi rekao: Ugađajte u svemu svima, baš kao što i ja u svemu svima ugađam, kao što je očito. I jedno i drugo je jasno, i jedno i drugo staloženo, jedno i drugo čisto, jedno i drugo uredno. Ti samo pasi i pij, nemoj zlostavljati ni uznemirivati. No, ako ne uzburkaš vodu svog srca, i ovdje ćeš upoznati mir Pisama, te ćeš i ti s njima imati mir. Trudimo se dakle, ne samo da dobro živimo, nego da se i pred ljudima lijepo ponašamo; nemojmo nastojati samo oko dobre savjesti, već koliko može naša slabost, koliko je kadra budnost ljudske krhkosti, ne činimo ništa što bi bilo na lošu pobudu slabome bratu, da ne bismo jedući čistu travu i pijući čistu vodu pogazili Božju pašu, pa da nejake ovce moraju žvakati izgaženu travu i piti mutež.« Toliko Augustin.
ISKUSTVO SLOBODE: Ono što me sada osobito zaokuplja jest upravo to svjedočanstvo dobre savjesti. Čemu sve kritike, pa i sve analize, makar i realne ako ne posjedujemo svjedočanstvo dobre savjesti? A prema Augustinu, svjedočanstvo dobre savjesti nas oslobađa da se ne dogodi ona rečenica koju bih još jednom ponovio: Da ne bismo jedući čistu travu i pijući čistu vodu pogazili pašu, pa da nejake ovce moraju žvakati izgaženu travu i piti mutež. Trebamo paziti da iza sebe ostavimo svjedočanstvo čiste savjesti. Savjest je onaj moment u iskustvu slobode čovjeka u kojem on postaje svjestan svoje odgovornosti. Biblijski je pojam za to srce u koje je upisana volja Božja, koje može biti okamenjeno ili podijeljeno, koje se mora obrezati i u kojem svijetli svjetlo božanske istine. Tko djeluje iz nutarnjeg uvjerenja, tj. u poniznom prihvaćanju stvarnosti koja je dana prije slobode i sama implicitno u suprotnosti prema njoj, taj ima čisto srce i gledat će Boga. Savjest u smislu »ćudoredno sudeće samosvijesti« učvrstila se u grčkoj popularnoj filozofiji 1. st. pr. Krista i ušla je i u apostolske spise Novoga Zavjeta. Posebno kod Pavla, razvila se u kršćanski pojam i približava se time pojmu srca: »Sve što se ne događa iz uvjerenja grijeh je«. Time je rečeno da je izgradnja unutarnjeg uvjerenja dana u odgovornost osobe i da se time ona mora na sve odnositi što je rečeno s osobom (odgovornost prema Bogu kao sudačkoj tajni, prema samomu ja - i prema njegovoj nutarnjoj istini = stvarnosti - i prema svojoj zajednici i svijetu te osobe). A to znači da se savjest može izgrađivati i da ona mora potvrditi apriorne uvjete čina slobode kao one koje hoće, tj. kao potrebne (ti su uvjeti aposteriorno-povijesno i kolektivno posredovanje objektivne norme, naravni ćudoredni zakon). A to znači i da su te objektivne norme čovjeku prisutne samo posredništvom njegova osobnog suda savjesti uopće, tako da je taj sud savjesti apsolutno obvezatan za odluke čovjeka. Polazeći otuda može se u višestrukom smislu govoriti o slobodi savjesti: a) sloboda volje da se priznaju zahtjevi savjesti ili ne; b) sloboda da se sluša samo savjest protiv svakog utjecaja izvana (pa i protiv najviših autoriteta koji se ne pozivaju na samu savjest), da se jedino savjesti pokorava (te obje slobode su jedna obveza koja je dana s biti osobe); c) sloboda savjesti u socijalnoj povezanosti kao naravno pravo da se živi po vlastitoj savjesti (tolerancija, vjerska sloboda). Time nije još ništa odlučeno o pitanju - spoznaje li prosuđujuća konkretna savjest istinu zaista adekvatno ili ne (u drugom slučaju govori se, terminološki neadekvatno, o pogrešnoj savjesti). Prema crkvenoj nauci, u konkretnoj situaciji čovjeka nakon Adama može se postići faktično nepomućena i dovoljno razvijena spoznaja naravne biti čovjeka kao norme njegovih naravno-ćudorednih čina samo pomoću Božje objave riječi. Time je čovjek, koji se mora odlučiti u svojoj konkretnoj situaciji, a ipak zna da u svojoj odluci može pogriješiti, upućen na Božju milost koja oslobađa njegovu slobodu. Tako o savjesti razmišljaju kršćani.
U glavnim mislima sam slijedio najvećeg moralistu našega vremena Karla Rahnera. Međutim, unatoč tako jasnim definicijama trebamo pojednostaviti problem na onaj kojega Rahner spominje kao biblijski pojam »srca«. Obnova zapravo počinje onoga časa kada čovjek nađe sklad između normi i onoga što zrači čistoćom njegova srca. U ovom prvom članku ovoga razmišljanja želim samo, da bismo shvatili poruku »bez obzira na to tko je od nas vjernik ili ne, svi smo ljudi i imamo savjest« (ako je nemamo nismo ljudi), da se okrenemo tom savješću prema svome srcu, te počnemo čistiti svoje srce! To je budućnost. g
