Arhiv tekstova
Raskošni duh renesanse
Hvarski vlastelin Hanibal Lucić rodio se 1485. godine u imućnoj obitelji. Veći dio svog života proveo je u rodnome gradu, gdje je u humanističkoj školi stekao osnovno obrazovanje. Studirao je u Italiji, ali nikad nije brkao svoju zemlju sa prekomorskim susjedom, iako ga je vojna sila njegovih klasnih prijatelja iz Venecije vratila na Hvar, nakon što se kao aristokrat morao skloniti iz rodnoga mjesta pred nemirima koji su nastupili pobunom pučana, prigodom hvarske seljačke bune (1510.-1514.). Politički ideal Hanibala Lucića ipak nije bila Venecija, iako je Lucić druga generacija aristokrata pripadnika Venecije, otkada je ona zaposjela Hvar 1420. godine. U socijalnom pogledu Lucić je bio pripadnik svoje klase, ali u političkom pogledu Hanibal Lucić je bio ipak drugih pogleda i to se osjeća iz njegovih stihova.
Od Hanibala Lucića nije ostalo sačuvano mnogo pjesama. Za života nije tiskao niti jedno djelo, ali su u 16. stoljeću objavljena čak dva izdanja: 1556. Antun, Lucićev sin, dao je tiskati očeva djela pod naslovom »Skladanja izvarsnih pisan razlicih«, dok je 1585. godine izašlo, također u Veneciji, ponovljeno izdanje, naslovljeno »Robinja«. Hanibal Lucić je znao da je hrvatska obala rasparčana između Venecije, slobodnog Dubrovnika i hrvatsko-ugarskih vladara. Otok Hvar, kao dio hrvatskoga etničkoga područja, razumljivo se osjećao dijelom veće cjeline, o čemu svjedoči i predavanje Vinka Pribojevića koje je održao u Hvaru 1525. godine ističući vezanost otoka s hrvatskim kopnom. U političkim pogledima Hanibala Lucića kombinirani su klasni s narodnim interesima, što će Lucić iznijeti u svojoj poslanici »U pohvalu grada Dubrovnika«. Lucić u ključnom stihu ističe: »Dubrovniče, časti našega jezika …«. Iako je perfektno znao strane jezike, latinski i talijanski, Lucić se koristio svojim hrvatskim jezikom kada je pisao stihove, a moramo imati u vidu da tada nacionalna svijest nije bila izgrađena, dok su pojmovi o naciji bili magloviti.
U Lucićevom tiskanom djelu »Skladanja izvarsnih pisan razlicih« sadržane su i »Pisni ljuvene« u kojima se mogu iščitati poticaji samog Petrarke, ali i talijanskih petrarkističkih pjesnika 15. stoljeća, ali za Lucićeve stihove podjednako je važna i domaća gradska pjesma, koja je odjeka našla najizrazitije u antologijskoj pjesmi »Jur nijedna na svit vila«. Petrarkizam je u Hrvatskoj bio prva pjesnička škola i pravac u kojem se ostvarilo prvo pjesničko opredjeljenje i angažiranje. Osim novog, ljubavnog, izrazito ovozemaljskog opredjeljenja, veliku snagu cijelom pokretu dao je novootkriveni medij: čisti narodni jezik. Petrarkisti su svoje uporište našli u narodnom jeziku. U složenoj i bogatoj hrvatskoj renesansnoj poeziji petrarkizam se očitovao u tri etape. Prvo razdoblje koncem 15. i prve decenije 16. stoljeća obilježavaju pjesnici – Šiško Menčetić, Džore Držić i anonimni pjesnici. Drugim razdobljem hrvatskog petrarkizma možemo smatrati opus pjesnika – Nikole Nalješkovića, Mavra Vetranovića, Marina Držića, Nikole Dimitrovića i Petra Hektorovića koji su djelovali u decenijama oko sredine 16. stoljeća, dok posljednji hrvatski petrarkisti Dinko Ranjina i Dinko Zlatarić djeluju s kraja 16. stoljeća.
Lucićeva »Robinja« smatra se prvim hrvatskim opsežnijim dramskim tekstom svjetovnog karaktera. »Robinja« je najzaokruženije i najkompleksnije dramsko djelo do tada. Lucićeva drama ima odlike renesansne poetike, a uočljiva je Lucićeva briga o strukturiranju zapleta i raspleta, dok je likove individualizirao i psihološki produbio. Lucićeve veze sa stvarnim životom govore nam da je ovaj pjesnik volio kulturu Italije koja je prednjačila u književnosti i umjetnosti, ali da je odlučio pisati na svom materinskom jeziku. Hanibal Lucić je umro 1553. godine.
Jur nijedna na svit vila
(izbor)
Jur nijedna na svit vila
lipotom se već ne slavi
jer je hvale sve skupila
vila ka mi sarce travi.
Ni će biti, ni je bila,
njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Varhu njeje vedra čela
vridna ti se kruna vidi
od kosice ku je splela
kojom zlatu ne zavidi,
svakomu je radost vela
kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
varhu njeje vedra čela.
Obarve su tanke i čarne
nad čarnima nad očima,
čarne oči kada svarne
človik tugu premda ima,
tuga mu se sva odvarne
za veselje koje prima.
Nad čarnima nad očima
obarve su tanke i čarne.
Kako polje premaliti
lišca joj se ružom diče,
ruža nigdar pri na sviti
toli lipa ne izniče,
mlados će se pomamiti
kojano se za njom stiče.
Lišca joj se ružom diče
kako polje premaliti.
Pri rumenih njeje usti
ostao bi kuralj zada,
zubići su drobni, gusti
kako biser ki se sklada,
slatku ričcu kad izusti,
bi reć mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
pri rumenih njeje usti.
Grihota bi da se stara
ova lipost uzorita,
Bože, ki si svim odzgara,
čin da bude stanovita,
ne daj vrime da ju shara
do skončanja sega svita.
Ova lipost uzorita
grihota bi da se stara.
Priredio: Z. Sarić
