Arhiv tekstova
Pristanak na iluziju
Knjiga slavnog intelektualca i veoma značajnog autora teorije simulacije Jeana Baudrillarda »Savršen zločin« upućuje na simulacijske mehanizme koji nas preko hiperrealne suspenzije bilo kakve realne, empirijske evidencije, mogu osloboditi zahtjeva za objektivnom odgovornošću. Prema Baudrillardu, suvremeno društvo živi od proizvodnje simboličkog poretka znakova koji se prezentiraju na ekranima i u mas-medijima u kojima se društvo samodopadljivo ogleda. Baudrillard iznosi surovu konstataciju: »Možda je istina još nepodnošljivija i možda na kraju ipak želimo iluziju svijeta, čak i ako protiv nje potežemo sve oružje istine, nauke i metafizike«. Da li će zaista problem 21. vijeka biti odsustvo smisla i osjećaj odbačenosti čovjeka? U suvremenoj postmodernoj situaciji indikativna je napomena Maurice Merleau Pontya da se u vrijeme epohe moramo odlučivati kao pojedinci i pojedinke, jer unaprijed datog odgovora na pitanja nema.
Baudrillard u svojoj knjizi »Savršen zločin« promišlja o čovjekovoj volji za prividom, iluzijom i obmanom, iznoseći pri tome opasan nihilistički stav da je takva volja »izvornija« i važnija čovjeku od volje za istinom, bivstvovanjem i realnošću: »Ta volja nije ništa drugo do jedan oblik volje za iluzijom«. Iako Baudrillard rafinirano opisuje aktualnu postmodernu epohu kao kloniranu realnost, njegova kritika se završava na osporavanju simplicističkih teorija manipulacije i otuđenja, koje su bile tipične za kraj šezdesetih godina prošlog vijeka. Baudrillard u stvari kritizira pojednostavljene teorije, ideologije i otuđenje koji su bili aktualni za vrijeme studentskih demonstracija širom Europe 1968. godine u kojima je i sam Baudrillard sudjelovao. Od pozicije marksističkog aktiviste Baudrillard je stigao do pozicije intelektualca čija su djela profitabilna na tržištu, dok se njegova »kritika« svela na konstataciju da je aktualno postmoderno stanje samo izraz ispunjenja želje da ljudi hoće da budu zavedeni i da hoće iluziju bezbrižnosti. Baudrillard jednostavno konstatira stanje čvrste uvjerenosti da se ništa ne može promijeniti, pa zbog toga valja bez rizika, u okviru mogućeg, proživjeti svoj vijek što je udobnije moguće.
Baudrillardu izgleda to i uspijeva. Pišući o dovitljivim dizajnerima realnosti, on kod neobaviještene mase uspijeva plasirati svoje sentimentalne forme razotkrivanja marketinških prizora lažnog života, koristeći se zavodljivošću ironije u svojim tekstovima. »Što može da učini umjetnost u jednom već simuliranom i transvestiziranom svijetu, ako ne podariti pojavama dodatnu ironijsku vrijednost? », piše Baudrillard u knjizi »Savršen zločin«, iznoseći ocjene o društvu zavodljivim stilom, uporno sugerirajući bezbroj puta jedno te isto: »Naše društveno stanje je drugorazredno; odsutni, izbrisani, beznačajni u svojim očima. Rasejani, neodgovorni, umrtvljeni. Ostao nam je još optički nerv, ali su svi drugi umrtvljeni«.
Živimo u vremenu dominacije svjetske mreže slika i informacija koje karakterizira društvena kriza i proces transformiranja sveprisutne globalne slike svijeta. U kontekstu takve realnosti Baudrillard konstatira da na tržištu pobjeđuju snage imidža i simulacije, te da čovjek u stvari i nema volju za nepatvorenim životom.
Zvonko Sarić
