Arhiv tekstova
Čisti strah
Gradom kruži tajanstvena videokazeta uznemirujućeg sadržaja - nakon gledanja zazvonit će telefon, nepoznati glas će Vam reći: »Umrijet ćeš za 7 dana!«. Nakon što nekoliko tinejdžera pogine u bizarnim okolnostima, novinarka Seattle Post Intelligencera, Rachel (Naomi Watts iz »Mullholland Drive«) kreće u istragu. Pronalazi videokazetu, te se nakon gledanja uvjerava da su glasine istinite. Žrtve navodno prije smrti vide »prsten«. Preostaje joj samo sedam dana da se pokuša spasiti. Da bi stvar bila gora, njen 5-godišnji sin pronalazi kazetu u videu, te je odluči pogledati...
»The Ring« redatelja Gore Verbinskog je remake japanskog hororca »Ringu« iz sredine devedesetih. »Ringu« je u svoje vrijeme polučio nevjerojatan uspjeh u Aziji (kasnije je snimljen i nastavak, te serija). Film je bilo praktički nemoguće nabaviti na Zapadu, pa se stvorila fama gotovo jednaka onoj iz priče filma. Štoviše, navodno je japanski original bio toliko stravičan da se u nekim azijskim zemljama zbog premise filma nije osobito dobro prodavao na VHS-u, već na VCD-u (Video CD, prilično rasprostranjen format u Aziji).
Američka verzija, »The Ring«, označen je u SAD-u predikatom PG-13, što znači da ga mogu vidjeti svi iznad 13 godina. Osim što je ta činjenica pokazatelj stupidne birokracije filmskih »policajaca«, ona govori i o stilu filma. Naime, »The Ring« je bio blagoslovljen predikatom PG-13 zbog doista minimalnog broja scena eksplicitnog nasilja. U neku ruku je preuzeo klasičnu estetiku japanskog horora - strašnije je ono što se ne vidi. Krv nije potrebna da bi se zastrašila publika, a američki filmaši vrlo često miješaju »strah« i »gađenje«. Uzmimo film »Hannibal« Ridleya Scotta kao primjer. U njemu nema ničega zastrašujućega. Hektolitri krvi, iznutrica i mozak na lešo čine ga paradom grotesknog, smiješnog, ali nikako zastrašujućeg.
»Strah je glavni motivator svih ljudskih radnji«, rekao je Hitchcock, a strah prvenstveno dolazi od nepoznatoga. U tome »The Ring« uspijeva, te se kroz spoj kadriranja i montaže Verbinski uspješno igra sa gledateljevim poimanjem filmskog prostora. »The Ring« nije preuzeo samo japansku tradiciju psihološkog prikazivanja nasilja, lokacija snimanja je bila Sea-ttle, grad s iznimno brojnom azijskom populacijom, sa najviše kišnih dana u godini u SAD-u. Čak i visokogradnja u kojoj žive glavni junaci više podsjeća na kakav stambeni mravinjak u Tokiju nego na američki velegrad. Sve je to pridonijelo »japanskom« ugođaju filma. Specifičnoj atmosferi je uvelike pomogao i fenomenalni indie direktor fotografije Bojan Bazelli, rođen i odrastao u Herceg Novom, (»California«, »King of New York«). Premisa ovog filma je ono što ga čini toliko snažnim - naime, činjenica da lik u filmu gleda smrtonosnu videokazetu stvara gotovo paralelan osjećaj u gledatelja u kinu koji je baš kao i filmski junaci samo promatrač. To čini »The Ring« gotovo interaktivnim. Vidjeti jedan ozbiljno i vješto napravljen horor, nakon poplave teen-limunada tipa »Scream«, je doista hvalevrijedno. Nema ništa ironično niti agresivno referencijalno u »The Ring«. Rezultat je samo čisti strah. Naravno, postoje i određene slabosti - nekoliko scenarističkih klišeja. Rachelin sin izražava svoj strah »kroz crteže«, te uspostavlja mentalnu komunikaciju sa Zlom. Nažalost, već toliko puta viđeno. Isto tako, previše se odugovlači sa krajema filma; bilo bi bolje da je dvije scene kraći. Unatoč tim propustima »The Ring« kao cjelina funkcionira.
Nekoliko kritičara je izrazilo nezadovoljstvo time da ne saznajemo gotovo ništa o liku Rachel, te da priča na kraju nije objašnjena u potpunosti. Kao prvo, doista nije potrebno saznati ništa više o Rachel osim da je majka koju vode osnovni nagoni - da spasi svoj i život svoga djeteta! Daljnji razvitak lika možda bi poremetio glavne ciljeve priče. Što se tiče navoda da nema definitivnog objašnjenja o nestanku videokazete, treba reći da je u pitanju film s nadnaravnim elementima koji se vrlo dosljedno drži logike svog filmskog svijeta! Uostalom, takva je i tendencija mnogih japanskih remek-djela: nije nužno da sve mora biti objašnjeno. Treba spomenuti i sam sadržaj videokazete: niz naizgled nepovezanih kadrova koji prikazuju uznemirujuće slike sa bazom u podsvjesnome. Taj video priziva nasljeđe filmskog nadrealizma, takvih klasika kao što je »Andaluzijski pas«, rana kolaboracija Dalija i Bunuela ili rad Maye Deren (»Meshes of the Afternoon«). Neugodnoj atmosferi pridonosi i zvuk koji prati videokazetu, a koji služi kao svojevrsni light motiv cijelog filma.
(film.monitor.hr)
