Arhiv tekstova
Vraćanje sebi i izvornoj tradiciji
Ima stara, pomalo već zaboravljena riječ: doznavati.
E, sad i ovdje, i još ponegdje, treba je izgovarati sa velikim uvažavanjem, bez zazora.
Mi tek danas, poslije najnovijeg popisa stanovništva, doznajemo gdje, kada već istodobno ne i kako, žive Hrvati, od Subotice do Slankamena i Bara, u ovoj našoj zemlji.
Svakako je instruktivno osmotriti i sada izdanja leksikona, zbornika i imenika, tiskanih posljednjih decenija, među kojima na prvom mjestu »Ko je ko u Srbiji«, pa namah ustvrditi koliko je dovijanja, male smjelosti i navodnih lukavstava, tihog prikrivanja i kameleonskog udvorištva bilo baš u vezi s izjašnjavanjem o nacionalnosti i vjeroispovijesti u Hrvata. I premda sve to valja čitati i pročitavati sa distance, datirano i s pomislima na godine represije, ignoriranja, velikodušne one fraze o bratstvu i jedinstvu, »poklonjenog« prava na nešto folklora i žetvenih svečanosti, dojam o tome da bi sve to zasluživalo najoštrije pero satire ostaje nepogrješiv.
Ovdje, na našoj njivi, jugoslavenstvo je bila još jedna zamka. Isto, uz ikavski govor, za domaću uporabu nije se diralo: vrijeme lova i razonode naših pokrajinskih lidera i gaulajtera. Jedan Geza i jedan Stipan bili su Hrvati tek u onoj mjeri da po ključu zauzmu svoja paradna mjesta. I potom da slušaju.
Upravo tako: dijalekt, za poljsku i kuhinjsku upotrebu, može. Samo o jeziku ni riječ.
Podatak o tome da tek svega 27.000 Hrvata u ovoj zemlji govori hrvatskim jezikom, na što nas upućuju najnoviji raporti o popisu stanovništva, nije senzacionalan. No, svakako, predstavlja krupan incident s prošlošću. Može se, a i mora tumačiti sa znanjem o dugotrajnoj represiji, prešutnoj presudi o, istina ničim dokazanoj, kolektivnoj krivici, uvredljivo samilosnom odnosu s populacijom koja doskora nije imala, nepriznata i prešućivana, status manjine. No, odmah treba dodati, u pitanju je i posljedica našeg ukupnog obrazovnog sustava. Urbani naši Hrvati svoj jezik su, zacijelo, mogli da čuju jedino na misama. Ostaje i dalje velika nepoznanica na kom se jeziku predaje hrvatska književnost na našim sveučilištima, dakako izvan Hrvatske u njenim državnim granicama, ako se uopće predaje. Teza o tome da je u pitanju jedan jezik (srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski), koju javno deklariraju i neki predmetni sveučilišni profesori, nikako ne zadovoljava predstavu o stvarnom stanju. I upravo do kraja negativno govori o štetnom djelovanju kadrova koji, u plačisunđerskoj jugonostalgičarskoj, unitarističkoj zbornici, nisu dorasli aktualnoj poziciji hrvatskog književnog jezika.
Hrvatska literatura se, tako, nedopustivo i u biti kontraproduktivno katedarski analizira opisno, sa strane, drugim jezikom, a ne iz samog središta, iz biti samog tkiva. Čolak je, izgleda, i dalje paradigma.
Nepošteno je izostanak hrvatskog govora na našim tribinama, od vokabulara do sintakse, od melodije do glagolskih vremena, pravdati činjenicom da se mi svi dobro razumijemo, i da su srpski i hrvatski jezici bliski. Radi se o stvarnom poznavanju jezičnog duha i prepoznavanja virtuoznih rješenja.
Moj prijatelj Krunoslav Pranjić nas je nedavno, u povodu obljetnice Antuna Gustava Matoša (130 godina od rođenja) upozorio na iskaz iz 1904. našeg neprikosnovenog A, G. M. i to u jednom od najnovijih brojeva zagrebačkog časopisa »15 dana« (1-2, 2003): Iako sam Hrvat, ljubim ovu zemlju jer mi dade prvo utočište, jer je slobodna i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskog kralja. U pitanju je ispovijest jednog od naših velikih izgnanika, u Beogradu, prije ravno jednog stoljeća. To stoljeće je, međutim, bilo vrijeme magične emancipacije hrvatskog jezika. Onog koji je dostojan virtuoza, i kojim pišu Mihalić, Horvatić, Zidić … Usprokos poznatim, rigidnim klauzulama Novosadskog dogovora (1954.), koji je, sve po sovjetskom nauku, htio da od tvorevine SH jezika stvori kategoriju državnog zbora i govora, sa funkcijom koja bi po svemu bila ravna stezi ruskog jezika u višejezičnim i multinacionalnim tajgama Sovjetskog Saveza.
Sve mi se čini da je upravo hrvatski jezik ona kohezijska snaga koja bi hrvatskom nacionalnom identitetu dala nadmoć slobode koja se spominje tako često u našim budnicama, i u kranjčevićevskim varijacijama o tome da domovinu imamo, no tek u srcu je nosimo.
Tek onda kada će se o hrvatskoj književnosti u Srbiji i Crnoj Gori liričar Srijema Slavko Mađer (njegova jedina, posthumna knjiga publikovana je u Subotici 1972.) i Miloš I. Bandić, književni kritik i znanstvenik iz Zemuna, i toliki ini, onda će se moći tvrditi kako je teza o jednom jedinom književnom lokalitetu na sjeveru Bačke potpuno prevaziđena i netočna.
Raštrkanost hrvatske, osobito urbane populacije u ovoj nam zemlji, to će reći i svijesti o sebi, moguće je prevazići prije svega stvaranjem kulturnog i napose književnog ambijenta, na prostranstvima koja smo, u miopiji kapamilizma, potpuno ignorirali, ostavljajući usamljene ličnosti vlastitom mraku, šutnji, bezizlaznosti na kraju krajeva. Znam tolike domove u kojima čame, bez odgovora, reprodukcije slavnih platna Bukovca i Ivekovića, sveske Cuvajeve »Građe za povijest školstva«, »Znamenite Hrvate«… Na tragu Julija Beneša svakako bi valjalo istražiti naše drevne knjižnice, naše ladanjske sekte na kojima se, kao kod Janka Leskovara, učilo i čitalo hrvatski, u dugim ferijalnim kanikulama.
Vraćajući se materinjem jeziku, mi ćemo se, zajedno sa potpisnikom ovih redova, zapravo vratiti sebi i prvotnoj spoznaji o izvornoj tradiciji.
Autor je književnik i
publicista iz Novog Sada
