Arhiv tekstova
Postoji li integrirana religioznost
Jedan od fenomena post-real-socijalističkog doba, koji izaziva veliku pažnju, i laika i stručnjaka, jest promjena društvene pozicije crkve i religije. U vrijeme »komunizma« religija se formalno-zakonski tretirala kao »privatna stvar« pojedinca, ali praktično, kao društveno i politički negativna i neprihvatljiva. Nakon društveno-političkih promjena devedesetih godina, u svim istočno-europskim zemljama, proglašena je potpuna sloboda vjere, što znači i sloboda njenog javnog očitovanja, što je dovelo do izmjene duhovne, socijalne i političke uloge Crkve. Od politički beznačajnog Crkva je postala značajan čimbenik u društveno-političkom životu, naročito u sferi prenošenja duhovnih i moralnih vrijednosti, ali i kulturne i nacionalno-političke identifikacije.
POVRATAK RELIGIJI: Izlazak Crkve u javnu sferu pratio je povratak tradicionalne, običajne religioznosti i povećan broj onih koji odlaze u crkve, te se često postavlja pitanje radi li se o slobodnom izražavanju zatomljenih religijskih osjeća-nja, o traganju za izgubljenim identitetom ili novoj vrsti moralno-političke podobnosti. Još češće se postavlja pitanje, da li »novi vjernici« odlaze u crkve zbog iskrene vjere u nauk svoje Crkve, a njihova religiozna praksa izvire iz dubokih unutarnjih uvjerenja, ili se ponašaju »religiozno« kako bi postigli određene vanjske učinke, odnosno postigli neke sebične ciljeve. Naglo povećanje broja onih koji se verbalno izjašnjavaju kao vjernici i obnova vjerske prakse, u vrijeme kada se u Zapadnoj Europi bilježi sve manji broj vjernika koji prakticiraju svoju vjeru, ponukalo je i istraživače da istražuju fenomen religioznosti.
ISTRAŽIVANJA: Tijekom devedesetih godina grupa autora okupljena oko mr. Andrije Kopilovića, prorektora Hrvatskog odjela Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije i prof. Zlatka Šrama provodila je empirijska istraživanja o religioznosti, među stanovnicima svih nacionalnih, konfesionalnih, spolnih, dobnih i obrazovnih skupina u Subotici. Rezultati su objavljeni u publikaciji Dimenzije religioznosti (autori: Zlatko Šram, mr. Andrija Kopilović, Dujo Runje), koju je 1999. godine objavio Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo«, u ediciji Istraživanja (urednik Lazo Vojnić Hajduk), te u drugim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj i Srbiji.
Autori u ovom radu upozoravaju da se religioznost ne može tretirati kao jednodimenzionalna pojava, koja se može mjeriti samo na temelju vjerskog deklariranja ili odlaska u crkvu, jer rezultati ukazuju da za tako nešto nema osnove. Naime, ne može se govoriti o postojanju jedne generičke ili integrirane religioznosti, koja podrazumijeva strukturalnu povezanost religioznog vjerovanja, prakse, iskustva i određenog ponašanja sukladnog vjerovanju, ako rezultati pokazuju da se ove četiri temeljne dimenzije religioznosti pojavljuju relativno neovisno jedna od druge. Prije se može govoriti, kažu autori, o postojanju različitih »tipova religioznosti« koji su uvjetovani strukturom ličnosti pojedinaca i njihovim socijalno-demografskim obilježjima, kao što su spol, dob, obrazovanje i nacionalna pripadnost.
TIPOVI RELIGIOZNOSTI: Prvi tip religioznosti, koji je utvrđen u ovom istraživanju, je određen istodobnom prisutnošću crkvenog sakramentalnog života i kršćanske ljubavi prema bližnjemu, ali bez značajnog sudjelovanja religioznog iskustva. Ovaj tip religioznosti je u većoj mjeri prisutan u katolika. Drugi tip religioznosti je određen prisutnošću crkvenog sakramentalnog života, ali bez značajnog sudjelovanja religioznog iskustva i ponašanja sukladnog imperativu kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Ovaj tip »ritualne« odnosno »praktične« religioznosti je u najvećoj mjeri prisutan u Hrvata i Mađara, a manje u onom dijelu građana koji se nacionalno očituju kao Bunjevci ili pak Jugoslaveni. U Srba je pak »praktična« komponenta religioznosti prisutna u najmanjoj mjeri. Treći tip religioznosti je određen religioznim iskustvom, ali bez značajnog sudjelovanja crkvenog sakramentalnog života i kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Ovaj tip »semireligioznosti« je u većoj mjeri prisutan u Mađara i Bunjevaca sa anksioznom strukturom ličnosti u čijoj se psihološkoj pozadini nalazi jedna vrsta potisnute agresivnosti. Četvrti tip religioznosti je određen ponašanjem sukladnim kršćanskom imperativu ljubavi prema bližnjemu, ali bez značajnog sudjelovanja »ritualne« i »iskustvene« dimenzije religioznosti. Socijalna otuđenost i anksiozno-depresivni sindrom se nalaze u psihološkoj pozadini ove »posljedične« dimenzije religioznosti. Teško je dakle govoriti da manifestno iskazivanje kršćanske ljubavi prema bližnjemu, mora nužno imati »čisto« religioznu pozadinu, odnosno da je posljedica religioznog uvjerenja i prakse.
Autori na kraju zaključuju: Prvo, određeni tip religioznosti ne određuje osobine ličnosti, već osobine ličnosti određuju tip religioznosti. I drugo, dominantnost jednodimenzionalne religioznosti u religioznoj svijesti ili ponašanju pojedinca je u prvom redu produkt različitih vrsta neurotskog sindroma. Autori, između ostalog, postavljaju pitanje – da li, i u kojoj mjeri katehetski i pastoralni rad dušobrižnika može djelovati na one psihološke i socijalne čimbenike, koji nepovoljno djeluju u procesu uspostavljanja jedne integrirane religioznosti unutar čijeg bi sklopa bile povezane »doktrinarna«, »ritualna«, »iskustvena« i »posljedična« komponenta religioznosti.
U jednom drugom radu, koji je sproveden unutar znanstveno-istraživačke djelatnosti Hrvatskog odjela Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije, opet na uzorku punoljetnih građana Subotice, Zlatko Šram je utvrdio postojanje šest »vrsti« religioznosti, a to su: anksiozni pseudoreligiozni sentiment karakterističan za starije naraštaje, anksiozno-depresivni pseudoreligiozni sentiment karakterističan za umirovljenike i kućanice, psihotični pseudoreligiozni sentiment karakterističan za jedan dio mađarskog i srpskog poduzorka, anksiozna semireligioznost karakteristična za žene, anksiozna intrizična religioznost karakteristična za najmlađi i stariji poduzorak, i depresivna intrinzična religioznost karakteristična za jedan dio hrvatskog i mađarskog poduzorka.
RELIGIGIJA I ideologija: U trećem istraživanju, koje je također sprovedeno pod pokroviteljstvom Hrvatskog odjela Teološko-katehetskog instituta subotičke biskupije, (Jasminka Dulić i Zlatko Šram, u Zborniku »Vjere manjina i manjinske vjere«, Jugoslavensko udruženje za znanstveno istraživanje religije, Niš, 2001.) govori se o utjecaju sociodemografskih karakteristika na latentnu konfiguraciju dimenzija religioznosti, autoritarnosti, etnocentrizma i političkih orijentacija. Autori su utvrdili povezanost između jednog političkog ideologijskog obrasca i autoritarno-submisivnog sindroma unutar populacije s nižim stupnjevima školske naobrazbe, ali bez značajnog sudjelovanja dimenzija religioznosti i etnocentrizma. Drugim riječima, »socijalistička autoritarno-submisivna ideologija«, koja je dominantno prisutna kod nižih socijalnih slojeva, nije produkt religioznosti i etnocentrizma. U ovom smo radu tvrdili da ako »socijalističku autoritarno-submisivnu ideologiju« tretiramo kao jednu vrstu konzervativno-dogmatskog regresivnog ideologijskog obrasca, a što u svojoj političkoj pozadini i jest, onda se ne može tvrditi da postoji neka opća povezanost između konzervativizma, religioznosti i dogmatizma, a na što ukazuju druga istraživanja, sprovedena doduše u drugačijim socijalnim sredinama i političko-povijesnom kontekstu. Ovo je istraživanje pokazalo da povezanost između religioznosti, autoritarnosti, etnocentrizma i političkih orijentacija, čije je postojanje potvrđeno u mnogim inozemnim istra-živanjima, jest u prvom redu rezultat jednodimenzionalnog tretiranja ovih koncepata i konstrukta s jedne strane, i rezultat ne uzimanja u obzir međusobnu povezanost pojedinih dimenzija religioznosti, autoritarnosti, etnocentrizma i političkih orijentacija unutar određenih socijalnih, demografskih i etničkih poduzoraka u danom političko-povijesnom kontekstu. g
