Arhiv tekstova

Ime ovog gradića povlači se po tisku, radiju i televiziji ne tako slavnim povodom. Zemun je, nažalost, bio dom i pripadnika bande poznatije kao Zemunski klan koja je osumnjičena da je ubila srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Već danima gledamo pokušaje rušenja kuće Dušana Spasojevića Šiptara jednog od najmoćnijih ljudi ove kriminalne skupine. Policija je izdala službeno priopćenje u kojem navodi da »kuću ne može srušiti tako lako jer je građena po standardima za atomska skloništa«. Pitanje kako je ovaj bespravno sagrađeni objekt u Šilerovoj ulici toliko dugo ostao nedodirljiv samo je jedno od mnogih koje visi u zraku., a na koje još uvijek vlast ili ne želi ili neće da odgovori. Šetate li ulicama Zemuna vidjet ćete policajce, a grad je mrtav.

Vjerojatno će nestajanje ove »utvrde« pomoći Zemuncima da se počnu oslo-bađati straha. Ovaj gradić je, podsjetimo, administrativno nakon 1945.  pripao Beogradu. Svi naši pokušaji da razgovaramo s njegovim stanovnicima ostali su uglavnom bezuspješni. Reći će vam da se boje odmazde i plaše se da bi netko od njihovih mogao nastradati. Zlosretna ironija se dogodila ovom gradu. Lokalnu vlast je od 1996. do petolistopadskih promijena držao čovjek koji se odnedavna nalazi u Haagu s ekipom koja se zove Srpska radikalna stranka, a koje od tragičnog događaja prošlog tjedna nije bilo nigdje, čak ni na izvanrednoj sjednici Narodne skupštine Srbije. Dok se o progonima vojvođanskih Hrvata tek sada počelo go-voriti, o nestanku zemunskih Hrvata još uvijek se šuti.

 

NEZAOBILAZNI FRANJEVCI: Ljudi do kojih smo došli uz uvjet da ostanu anonimni rekli su nam da je radikalska vladavina bila strašna. Bilo je svega, zastrašivanja, prijetnji protjerivanja, ali se SRS vlast potrudila da ostavi dojam kako je bila riječ o »izoliranim incidentima«. Mnogo ljudi je iselilo u Hrvatsku, zemlje Europske unije ili Ameriku i Kanadu. Nekada je u Zemunu bilo sedamdeset posto Hrvata, a sada su svedeni na upozoravajućih deset posto. Stanislav Kozina, radiološki tehničar, kaže da je »nakon 5. listopada malo lakše, nema toliko straha, ali se nije promijenilo gotovo ništa, ljudi su otišli i vjerojatno se velika većina njih nikada neće ni vratiti«.  

Povijest ovoga grada bila je zanimljiva i burna. Danas broji oko 180.000 stanovnika. Ovo naselje nastalo je na mjestu rimske utvrde Taurunum i franačke utvrde Mallevila. Slaveni mu daju ime Zemlin. U srednjem vijeku bio je važna pogranična utvrda nasuprot, tada bizantskomu, Beogradu. Poslije je služio kao obrambena utvrda prema nastojanjima srpskih vladara i Turaka u čijoj je vlasti od 1521. do 1717. godine, a od tada Austro – Ugarske koja njime vlada do 1918. 

Godine 1751. postao je varoš s magistratom, a od 1881. slobodna kraljevska varoš. Nakon 1868. uz Srijem došao je pod upravu Hrvatske. Zanimljiv je podatak da je u Zemunu 1890. katoličkoga stanovništva bilo 56 posto, a pra-voslavnoga 36, 1 posto. Od 1918. sustavno je mijenjana etnička struktura, a 1929. s Beogradom i Pančevom činio je posebnu jedinicu. Od 1941. do 1945. bio je dio NDH, da bi nakon Drugoga svjetskoga rata pripao Srbiji.

Nezaobilazni u duhov-nom životu grada jesu franjevci, koji su u Zemunu prisutni još od 13. stoljeća. U bici kod Beograda, 1453. godine, u kojoj je sudjelovao i sveti Ivan Kapistran, Turci su opustošili Zemun, a franjevci su napustili grad. 

Braća se nakon oslobođenja Srijema nisu vraćala u Zemun zbog neposredne blizine Tu-raka. Tek kada je kršćan-ska vojska u tzv. Prvom turskom ratu (1716. - 1718.) pobijedila kod Beograda i osvojila grad, a mirom u Požarevcu osigurala slobodu Beograda, dolaze braća iz Petrovaradina u Beograd. Najprije su džamiju »Imareth« pretvorili u crkvu. ali su uskoro izgradili crkvu, i jednokatni samostan, 1728. niže današnjeg parka na Studenstkom trgu. Ostali su u Beogradu dok nije izbio Drugi turski rat (1736. - 1739.) u kojem su Turci opet osvojili Beograd. To je, naravno, prisililo braću da bježe zajedno s vjernicima preko Save u nedaleki Zemun, ali tek nakon što su im turci zapalili samostan (križ pod kojim su prešli u Zemun se i danas čuva u zemunskom samostanu). U Zemun su prešli 3. 12. 1739. predvodeći posljednju grupu katolika iz Beograda. 

Tako su se nakon 286 godina franjevci vratili u Zemun i nastanili se u privatnoj kući koju im je ustupio jedan kršćanin, a kasnije u rezidenciji u kojoj su prije prebivali kapucini. Sredinom 18. stoljeća počinju izgradnju samostana i crkve, gdje se i danas nalaze. Crkva je bila posvećena svetom Ivanu Krstitelju, a do 1575. g. su dovršena i tri pokrajna oltara posvećena svetom Antunu, Žalosnoj Gospi i Blaženoj Djevici Mariji Beogradskoj, u koji je stavljena slika Čenstohovske Gospe, koja i danas stoji u crkvi. Pater Cirilus Fridlain 1764. godine se pobrinuo da Filip Binder tiskom umnoži sliku iz samostana. Taj otisak je veoma značajan prije svega jer se u njegovom donjem dijelu može vidjeti tadašnji izgled sve četiri zemunske crkve: obje pravoslavne, katoličke na tržnici i naravno, sa-mostanske franjevačke. 

 

TUROBNA SADAŠNJOST: Crkva i samostan stradaju u požaru 2. 8. 1790. g. Na molbu franjevaca da im se dodijeli pomoć, gradonačelnik, kapetan Seribeli, je predložio da se preostale cigle upotrijebe za izgradnju župske crkve, a dva franjevca bi mogla pomagati u dušebrižništvu i stanovati u župnom stanu. To je i učinjeno, a ostali franjevci su napustili Zemun. 

Franjevci se vraćaju u Zemun 1807.  pod vodstvom gvardijana Simona Kranca i sa 8000 forinti koje im je izdejstvovao biskup u cilju gradnje samostana. Do tada pomagali su župniku u radu. Samostan i crkvu su obnovili 1830. Posljednje adaptacije na crkvi i samostanu su završene do 1883. 

Za sam samostan vezana je povijest ne samo zemunskih, već i beogradskih katoličkih redova. On je jedini preostali samostan od mnogih koji su postojali u Zemunu, a i u Beogradu u prvoj polovici 18. stoljeća. 

Višestruka je djelatnost franjevaca u Zemunu. Od dušobrižničkih dužnosti, lječničkih, a dugo vremena je u samostanu djelovala i škola. Danas je franjevački samostan i sjedište rimokatoličke župe Novi Beograd. A u njemu se danas nalazi samo jednan fratar.   

Ova činjenica nas vraća u turobnu sadašnjost. Pored župe sv. Ivana Kapis-trana koju vode Franjevci, djeluje i župa Uznesenja Marijina koju vode dijacezanski svećenici. Hrvati su za ratnih godina jedino u ove dvije crkve mogli očuvati svoje nacionalno biće. U zlom vremenu ostala je jedna lijepa priča vezana za fra-njevce. 

U najgore vrijeme Zemun je dao jednog fratra. Riječ je o Toniju Vučemiloviću. Svoj vjerski odgoj primio je kod fratara. Kao dijete s Novog Beograda planirao je upisati veterinu. No odlučio se za duhovni poziv. Vodio ga je otac Marko Kurolt. Mladu misu imao je u Trogiru 2000. godine koju nije mogao održati u rodnoj župi zbog tada otežanih okolnosti. No matičnoj župi se odužio u srpnju 2002. godine kada je održao misu na kojoj su bili svi njegovi prijatelji i razredni starješina. Bio je to događaj pun suza i emocija koje se ne mogu opisati. Tonio danas radi kao kapelan u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Sidneyu.

Tako završavamo ovu priču o Zemunu. Svjesni da smo mnogo što propustili, da smo ostali nedorečeni, nešto smo sigurno i zaboravili. Priču koja je nastala u vremenu zla. Zemun je ostao tu gdje je, a u njemu više ništa nije isto. Ostala je samo nada da se zlo koje se sručilo na ovaj grad više neće dogoditi.