Arhiv tekstova
Jedan dan na »vojvođanskom moru«
Otkad je svijeta i vijeka nije se pod kapom nebeskom rodio još jedan čovjek koji toliko voli Palić kao potpisnik ovih redaka, tako da sam s razumljivom radošću pročitao ne tek jedno pismo koje nam u posljednje vrijeme stiže u redakciju, a u kom, štovani čitatelji, tražite ponovno vraćanje rubrike »reportaža« u »Hrvatsku riječ«. I odlučio sam da ću, ovog puta »po službenoj dužnosti« učiniti ono što inače prakticiram već dobra dva desetljeća unatrag, kada god mi to mogućnosti dopuštaju: provesti cio dan, od svanuća do smiraja dana na Paliću, tom jedinstvenom »moru Vojvodine«, udaljenom nekih 7-8 kilometara od središta Subotice, na sjeveru Bačke.
Premda nisam pecaroš, ne strastveni, već baš nikakav, budim se prije svanuća, sjedam na bicikl i »pedalam« k Paliću, i to obilaznim putem, kraj tvornice čokolade »Pionir«, pa ka Trećem sektoru, gdje ribiči vele, »šaran i tolstolobik grizu«. Nisam, velim pecaroš, ali su mi svi dragi ljudi, koji na žalost, nisu više među živima, bili strastveni ribiči, pa taj obilazak najpogodnijeg mjesta za pecanje na Palićkom jezeru smatram nekom vrstom ritualnog hommagea tim dragim bićima koji su »na drugoj obali«… Onaj uobičajeni put, kojim idu vozila, pješaci, joggeri i biciklisti, ide od prve kasarne, kraj glavnog ulaza i središta Palića k Hajdukovu i dalje k Horgošu i granici sa susjednom Mađarskom, premda ljepši, uvijek je zakrčen šetačima i vozilima, uz to je i neugodan i pun neravnina, a dvije usputne stanice, na kojima sam se pređašnjih godina redovito zaustavljao, pivnica i vinski podrum »Kod Burkovskog« od minulog ljeta zatvorene su, odnosno postale nekakva videoteka, što li… Zato u termosu, u ruksaku na leđima, nosim čaj od kamilice, koji, kako su to još stare mudrice – Kinezi znali, bolje gasi žeđ od ma kog piva i ma kakvog hladnog gemišta. Nosim i gumeni čamac na napuhavanje, kojeg mi je šogor davno poklonio, kada sam svojedobno imao namjeru da njime plovim od Jelse do Hvara i natrag.
»RAJSKI« OTOK PTICA: Sada mi služi za to da u njemu doplovim do za mnoge neznani Otok ptica, koji se nalazi nekih kilometar i pol od rubne obale Trećeg sektora, i koji je većini Palićana i Subotičana postao poznat tek nakon što ga je za monografiju o Subotici ovdašnji umjetnički fotograf Augustin Juriga fotografirao iz zrakoplova, letjevši ponad njega. Iz te ptičje perspektive, otočić više naliči primjerice legendarnom otoku Wight, 1971. kada je na njemu održan glasoviti rock festival. Šareni se i blješti od silnih šatri i vreća za spavanje. Kada doplovite do njega, vidite da su to, u stvari, ptičje izmetine. Ptice su jedini posjetioci ovog otoka, kome bi više pristajalo ime »Otok (ptičjeg) izmeta«. No, kada se nakon nekog vremena na to naviknete, uviđate da vam za odmor od svakodnevnih obveza, djece, žene, prijatelja, neprijatelja, šefova, gazdarica, mama, tata, ljubavnica, ljubavnika i inih zlonamjernika, nije potreban neki spektakularni raskid sa svim i svačime, bijeg na Kubu, Jamajku, Floridu ili u Motovun, već da za osamu i kontemplaciju na način zen-monaha možete, upravo morate izabrati baš Otok ptica u kutu Palićkog jezera. Ja sam tu liječio kroničnu suicidalnu depresiju tijekom nesretnih devedesetih – Bogu hvala minulog – 20. stoljeća. Uz društvo tek sendviča s šunkom i bijelim lukom i bocom dalmatinskoga prošeka, i tek katkada odlazeći u susjedni Zoo-vrt, da se, kada se uželim mudrog sugovornika, do sita istoročem s najstarijim stanovnikom vrta, američkim bizonom (buffalo), nemuštim i ćutljivim namćorom koji me jedini nikada ne prekida kada pretjeram u svojim provalama algolagnija i mučaljivim monolozima. Sada je namjesto njega, pokojnog, na tom mjestu u palićkom Zoo-vrtu porodica bijelih bivola iz Indije, te ako ste skloni hinduizmu ili tek pukom meditiranju, možete to činiti tamo, s vrlo vjerodostojnim objektom kontemplacije. Ali ničega nema ljepšeg od hvatanja zjala na Otoku ptica. A ako ste pecaroš, ovo je, a ne Treći sektor, najbolje mjesto za ribarenje na cijelom jezeru.
PRENOĆIŠTA: Nastavljam dalje, ka vodotornju, potom k sportskim terenima, koji su se šćućurili u okruženju silnih pansiona uokolo poput pionirskog karavana sred plemena divljih Sijuksa koji jašu oko njih, pansiona i prenoćišta koji od prije nekoliko ljeta niču kao gljive nakon kiše. Ako se i pored mogućnosti za ljetovanje u matičnoj zemlji, olakšano ukidanjem viza do konca godine, odlučite za ljetovanje ili tek provođenje vikenda na Paliću, na raspolaganju imate najmanje pedeset privatnih odmarališta, kampova, soba za izdavanje, motela i čak tri hotela (plus tri u Subotici): »Park«, »Jezero« i najmlađi - »President«. Meni je najdraži »Park«, iz sentimentalnih razloga – tu sam proveo prvu »zavjereničku« noć od mnogih koje su kasnije uslijedile diljem Mađarske, sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, u zagrljaju svoje drage, kazališne glumice iz Kaposvara, koja je sada mlada baka u američkom gradu Amherst, država Ohio.
GASTRONOMSKO IZOBILJE: Gastronomska ponuda na Paliću je nevjerojatno bogata, ali vam kao stari znalac preporučam Vilu Victoriu, kraj Zoo-vrta, koju je vodio pokojni Babel, koji je ugostiteljski zanat (iz)učio u Švedskoj i bio iznimno drag i mio čovjek. Ukoliko volite mađarske slastice, neizostavno posjetite Malu gostionu, u samom središtu Palića, kod velikog parkirališta, a ako ste ljubitelj jela s roštilja, onda vam preporučam restoran Fontana, na granici sportskih igrališta i Velike pješčane plaže.
SVE, SVE, ALI BASKET: Sportski su tereni priča za sebe. Generalno gledano, oni su u redu, ali je nerazumljiva nebriga nadležnih za (održavanje i brigu za) košarkaške terene. Jedan, onaj veći, potpuno je zapušten i podlogu je dobrano »pojela« trava i korov, dok je onaj manji, kod odmarališta PTT-hotela Sport, prije dva ljeta osvanuo jednog jutra bez oba obruča. A kakvi su se tu basketi igrali sedamdesetih, osamdesetih, i, nešto manje, dakako, devedesetih godina (svi su sposobni mladići, naime, odaslati na front u raznim »oslobodilačkim ratovima«, po otadžbinama i inim domovinama širom ex-jugoslavenskog prostora)!
Tijekom bombardiranja koncem prošlog stoljeća tu sam provodio više vremena no na inače omiljenim mi mjestima – Otoku ptica i Zoo vrtu, prazneći nagomilani jed, jad, nemoć, čemer i negativnu energiju, puneći baterije i tjelesni akumulator opskrbljujući dobrim vibracijama, šutirajući »trice« do iznemoglosti s walkmanom za pasom i slušalicama na ušima, slušajući saksofonske vratolomije nenadmašnog Charlie »Bird« Parkera, koji su nadjačavali sirene i potmulo brektanje bombardera NATO alijanse. A onu jednu bombu (neki vele dvije) koja je pala posred srijede jezera (jednog četvrtka, inače, da budem posve precizan) do danas nisu izvadili. Spava snom pravednika na dnu, u mulju Muškog štranda. g
