Arhiv tekstova
Zajednički poziv na savjesnost
U želji da nastavim razmišljanje iz prošloga broja Hrvatske riječi, pribjegao sam velikom autoritetu moralne teologije, da bih nakon temeljnih pouka o savjesti mogao u tom pravcu s vama razmišljati. Taj autoritet je, za mene i za vas, dr. Ivan Fuček, Isusovac, profesor moralne teologije na sveučilištu Gregorianum u Rimu. U ovom članku se koristim njegovim mislima iz knjige »Osoba – Savjest« (Verbum, Split, 2003)
Odgoj srca-savjesti konkretno se ostvaruje poštivanjem i brižnim življenjem svih plemenitih ljudskih vrijednosti. Događa se produbljivanjem uviđaja u stvarnost sredstvima nauke i znanosti, ne u ovisnosti o njoj, nego da bi se uzmoglo savršenije služiti čovjeku. Kroz sve to treba ići za »susretom« vlastitoga poziva i poslanja. U prvim godinama, kaže Don Bosco: »Svi su dječaci vojnici ili svećenici; ili prave oružje i ratuju ili služe misu i ispovijedaju.«
Odgoj srca-savjesti treba usmjeravati prema zdravoj samostalnosti. Zrele savjesti, izgrađene osobe, nikad nisu bili konformisti. Dapače, ne možemo zamisliti sveca-konformista. Sveci se nisu povodili niti dali »vozati«; njihov je identitet kristalno samostalan, čist u Božjoj čistoj samostalnosti. Nije potrebno spominjati ni Franju iz Asiza, ni Katarinu iz Siene… Čovjek može biti samostalan samo onda ako u sebi samome (u srcu-savjesti) posjeduje razloge svoga djelovanja, ako motive svojih čina sam uviđa. Zbog toga on rano, od djetinjstva, mora usvajati razloge zašto humano, religiozno, vjerski, moralno-duhovno djelovati i živjeti. Zašto biti zaljubljen u dobro, a energično odbacivati zlo. Zašto bdjeti da ga ne zaraze strukture zla što se danomice umnažaju pa je u njima svaki dan do grla utopljen, a koje ga ipak ne smiju inficirati. O svemu tome ga na vrijeme treba upozoriti, poučiti, uputiti da se sam informira o motivima svoga etičko-duhovnog ponašanja danas - u mladosti, a sutra – u zreloj dobi odgovornoga života, ne samo svoga, nego jednako drugih i zajednice.
U svrhu ispravna formiranja srca-savjesti potrebno je uvijek iznova sve dublje proučavati poredak i kretanje događanja u širokim svjetskim razmjerima: kako izgleda obzorje napretka znanosti (aktualno: silina biogenetičkih rezultata sve do kloniranja čovjeka i time stvaranja paralelne ljudske vrste), globalizacije (što je ona i kakvi su joj ciljevi), kretanje gospodarstva u razmjerima svjetske politike, politike velikih sila i malih naroda-ovisnika, moćnika i potlačenih, onih koji provode totalitarizam svemirskih razmjera (pomislimo na »svemirski proturaketni štit«). Utemeljen na »mamoni« (prema kojemu su nacional-socijalizam, komunizam, fa-šizam i drugi totalitarizmi u dosadašnjoj povijesti – tek predigre) i onih sitnih koji nemaju javnu riječ nego imaju pokorno slušati i služiti, inače će biti kažnjeni pa neće imati što ni u usta staviti. Treba proučavati svaku pojedinačnu situaciju i lučiti duhove, odgonetavati znakove vremena.
ODGOJ I TRPLJENJE: Tamo gdje takvo uviđanje, obuhvaćanje sveopćega horizonta događanja, još nije moguće (u djece, malodobnih, slaboumnih, ovisnika, gotovana…), može se nešto premostiti i nastupom autoriteta, ali taj neka bude stila Franje Saleškoga i Ivana don Bosca – sa srcem u ljubavi, ne u popuštanju, nego u dugotrpnosti i, ako treba, u poniženjima odgojitelja koji prihvaćaju svoj neuspjeh u tihom trpljenju da se bar nešto postigne u odgajanika.
Kad koja situacija zahtijeva odgovor, a maloljetnik ga, zbog nedostatka znanja i manjkava iskustva, ne može dati, tada mu se u poštivanju može pružiti »unaprijed dan odgovor«. Zapovijed neka bude poduprta nagradom ili uskratom nekoga njemu željenog dobra, rijetko izravnom kaznom, da se iz načina reakcije uzmognu prosuditi njegove moralno-duhovne kvalitete. Pri tome je važna ispravna mjera kako potvrđuje tisućljetna pedagogija.
Ako li pak odgojitelj sa sankcijom pretjeruje, u opasnosti je da time uzrokuje »zahirenost« srca, nerazvijenost savjesti, infantilno ponašanje, nesamostalnost i iskrivljenu ovisnost o sredini. Crkva je uvijek naglašavala slobodnu odluku savjesti. No za slobodu hoće se zrelosti.
Prema nepisanim zapovijedima ili zabranama može se doći i do stanovitoga »tabuiziranja« nekih određenih životnih područja (npr. u obitelji stroga zabrana bilo kakva aludiranja na spolnost, a ipak roditelji na tom području moraju biti prvi odgojitelji svoje djece). Način tabuiziranja ne smije se provoditi, svakako ne u većoj mjeri, kako bi se mogli izbjeći kompleksi koji se na taj način rađaju i nerijetko opterećuju savjest za čitava života.
Odgoj, nadalje, ima načina jačati volju za ispravno moralno-duhovno ponašanje. Neka odluka savjesti može se samo onda izvršiti u slobodi ako već unaprijed stoji na raspolaganju potrebna energija da se pravorijek savjesti pretvori u osoban pozitivan izbor i djelo. Nedostatak psihičke energije za izvršavanje moralno-duhovnog djela može pomoću podsvijesti zakrčiti inače po sebi mogući uviđaj u etički zahtjev, a time, dakako, i slobodu odluke. Zbog toga svaka prilika (kao tjelesne vježbe – vrste zdrava sporta i odricanja – post, bdjenje; pa duhovne vježbe – čitanje Biblije, razmatranje Božje riječi, molitva, sakramenti) da se duševno-duhovne energije oslobode za plemenito i dobro djelovanje, služi zdravu formiranju savjesti. g
