Arhiv tekstova
Tolstoj s Hvara
Petar Hektorović (1487.-1572.) suvremenik je Hanibala Lucića. Književni historičari u prošlosti su obavezno, upoređujući ih, isticali različiti odnos dvojice pjesnika prema puku – plebsu. Lucić je apostrofiran kao aristokrata koji ima negativan (nipodaštavajući) odnos prema puku. Za njega to je »mnoštvo koje dil razbora ne ima », a kod Hektorovića je redovito istican njegov demokratski i pun razumijevanja stav prema najnižima na hijerarhijskoj ljestvici klasnog društva. U prošlosti klasni stav pisca bio je često pod lupom ideološki opredijeljenih kritičara i tema za raspravu.
O životu Hektorovića ne znamo mnogo podataka, ali su vjerodostojni. Ostavljao ih je sam pisac u svom djelu u pjesničkim poslanicama – pomoću kojih je komunicirao sa svojim suvremenicima i književnim poslenicima. Humanističku naobrazbu stiče na Hvaru i u Splitu. Znalac je latinskog jezika, klasične književnosti i skolastičke filozofije. Obrazovanje mu je široko. Teoretski se bavi stihom, arhitekturom – o tome svjedoče brojni nacrti za njegov dvorac – utvrdu Tvrdalj. Muzički je obrazovan. Iza sebe ostavio je izvorne melografske zapise za narodne pjesme koje je zabilježio.
U svom relativno dugom životu proživio je bunu pučana na Hvaru i nekoliko napada Turaka na otok. Bježeći pred Turcima u Italiju, njegova odisejada na uznemirenom moru trajala je osamnaest dana. U brizi za svoju sudbinu i sudbinu podređenih mu pučana izgradio je dvorac – utvrdu Tvrdalj koji nije bio okrušen samo »gizdavim perivojem«, već je bio osposobljen za boravište i život većeg broja ljudi. Unutar zidina je i »tvrdi most i ribnjak«. Upravo u Tvrdlju našle su spas od Turaka mnoge pučanske obitelji. Iako su vremenski mnogo udaljeni, između vlastelina s Hvara u XVI. vijeku i spahije iz Jasne Poljane u XX. vijeku postoji mnogo dodirnih točaka u ideologiji. Svaki se za dobro i istinu borio na svoj način, u okviru svoga vremena. Hektorović za goli život svojih podređenih, a grof Tolstoj za oslobađanje, obrazovanje i status čovjeka za ruskog »mužika«. Kršćanska smirenost, moralizatorski stav prema životu, uzdizanje ljudskih vrlina glavni su postulati i hvarskog gospara i ruskog gospodara misli XX. vijeka.
Književni opus pjesnika Hektorovića nije velik. Ljubavna poezija iz mladenačkih dana nije sačuvana, osim jednog prepjeva Ovidijeva spjeva »Od lika ljubenoga«. Tvorac je nekoliko pjesničkih poslanica – Nikoli Nalješkoviću, Jerolimu Bartučeviću, Mavru Vetranoviću i Graciozi Lovrinčevoj. Sačuvano je nekoliko spisa na latinskom i talijanskom jeziku. Glavno pjesničko djelo Hektorovića, koje je ostalo trajno utkano u našu književnu baštinu, je njegov spjev »Ribanje i ribarsko prigovaranje« objavljeno u Mlecima 1568. g. Po svom obliku to je poslanica upućena književniku Jerolimu Bartučeviću. Ova ribarska idila od današnjih književnih vrsta najbliža je putopisu. Pjesnik opisuje svoje trodnevno putovanje po moru u društvu dvojice pučana, ribara – Paskoja Debelje i Nikole Zeta. Faktografskom točnošću opisuje put, uvale, mjesta gdje su pristajali, uz zadrževanje na Braču i Šolti. Izvanrednim smislom za stvarnost slika ljude i krajeve. Realizam i sposobnost zapažanja malih, jednostavnih stvari, jedna su od vrijednosti ovog spjeva.
U djelu u punoj mjeri dolazi do izražaja pjesnikov stav prema pučanima. Ribare – pratioce cijeni i poštuje. Odaje priznanje njihovom umu, dosjetljivosti i razboritosti. Oni su odani i privrženi svom gospodaru i žele ga zabaviti zanimljivim pričama, šalama i pjevanjem. Tradicija narodne poezije na Hvaru bila je živa. U »Ribanju i ribarskom prigovaranju« zapisane su prvi puta u našoj književnosti epske narodne pjesme u cjelini. Autor ih je zapisao od svojih suputnika ribara. To su bugarštice (elegične pjesme dugog stiha) »Marko Kraljević i brat mu Andrijaš« i »O Radosavu Siverincu i Vladku udinskom vojvodi«. Narodna poezija imala je, na sreću, uticaj i na stvaranje Hektorovića. Njena neposrednost i jednostavnost učinila je njegov pjesnički izraz snažnijim. Skladni, melodiozni osmerci i peterci na čakavštini s jakim utjecajem štokavštine izmjenjuju se u pjesmi »počasnici« upućenoj gospodaru, koju naizmjenično pjevaju Paskoj i Nikola:
PASKOJ
Naš gospodin poljem jizdi,
Jizda da mu je,
NIKOLA
Na glavi mu svilan klobuk,
Sinca da mu je,
U ruci mu zlatne knjige,
Družba da mu je,
Prid njim sluga pisan poje,
Na čast da mu je.
PASKOJ
Majka mu je lipo ime dila
Svitla sunca gledajući,
Ljuba mu je zlatom venčac vila
Uz konjika potičući.
NIKOLA
Lipo ti je, brajo, pogledati
Lipa skoka junačkoga
Gdino mi junak poskakuje
Od kamenka do kamenka,
Bila lišca pokazuje
Iza šćitka perenoga (opet).
U zemlji u kojoj se poezija tek počinje odvajati od pismenosti, ne možemo ni očekivati pojavu u potpunosti samobitnog i originalnog pjesnika. I Hektorovićevi stihovi imaju konvencionalni oblik, vezan uz kanone i određeni sistem poetskog oblikovanja. No, i preko tog ruha on je progovorio kao čovjek istinski zabrinut, istinski odgovoran i kao pjesnik. Stoljeća mu u tome ne čine prepreku.
Katarina Vasiljčuk
