Arhiv tekstova
Komedija kao antidepresiv
Komedija je jedan od najviše rabljenih i najpopularnijih filmskih žanrova, stoga ću se ja samo zadržati na jednom subjektivističkom kroki-pristupu, meni osobno najdražih filmova spomenutog, mnogo eksponiranog žanra. Iz perioda neraspoloženosti i depresije uvijek su me izvlačili filmovi braće Marx, cjelovečernji igrani filmove skupine »Leteći cirkus Monty Pythona«, te moj osobni favorit, kako u domeni hrvatske, tako i, uopće ex-jugoslavenske kinematografije, briljantni »Tko pjeva zlo ne misli«. Idemo redom.
Marksizam za početnike: Četvorica braće Marx (Groucho, Chico, Gummo i Harpo) postali su prava senzacija Broadwaya, predstavom »I ll Say She Is (1924. godine), ali je malo znano da su oni u show bussinesu još dva desetljeća prije toga. Potiču iz (malo je reći) veoma glazbom i teatrom inficirane porodice njemačkih Židova. Djed Levy je popravljao kišobrane a u slobodno se vrijeme bavio trbuhozborstvom, dok je baba Fanny svirala harfu. Braća Marx uveli su pravu revoluciju u američku filmsku komediju anarhističkim pristupom u kome su stvari postavljali po sistemu: »što više, šarenije, luđe i urnebesnije«. Nakon početnih uspjeha, fantastični kvartet napušta Gummo i zamijenjuje ga najmlađi brat Zeppo, da bi se nedugo potom i on osamostalio, te su svjetsku slavu pokupila, ipak, samo trojica-Chico (Leonard Marx, 1886. - 1961.) koji je najčešće glumio Talijana koji je mumljao engleski i svirao glasovir, Harpo (Adolph Arthur Marx, 1888. -1964.), koji nikad nije progovorio na filmu, jurio prsate plavuše, stvarao totalnu pometnju gdje god bi se našao i nenadmašno muzicirao na harfi, te neprevaziđeni, genijalni i najupečatljiviji-Groucho (Julius Henry Marx, 1890. -1977.) sa svojim tamnim i masnim (ucrtanim, inače) brkovima i obrvama, luđačkim hodom u pognutom stavu, koji je najčešće igrao umišljene i mudre brbljavce često na drugoj strani zakona.
Van velikog platna, braća su se ponašala isto kao na filmu-imali su tendenciju da rasture sve čega bi se dohvatili i gdje bi stigli. Najuspjelije su filmove snimili za tvrtku MGM: »Noć u Operi« (1935.) i »Dan na trkama« (1937.), a rock-skupina »Queen« inspirirana ovim filmovima jednako je naslovila svoja dva najuspjelija albuma. Njihov posljednji koliko-toliko uspješni film bio je »Love Happy«, (1949.) a nakon njega svatko se posvetio solo-karijeri: Chico je oformio glazbenu grupu, Harpo je na velikim turnejama muzicirao i glumio te tako bio jedan od prvih američkih glumaca koji su nastupili u neg-dašnjem SSSR-u, a Groucho je svoju drugu mladost započeo vođenjem radio i TV-kviza »You Bet Your Life«.
Utjecaj rada braće Marx na svakodnevicu (ne samo prosječnoga Amerikanca) i danas je ogroman. Oni su pokrenuli novi val u filmskoj komediji, zanemarujući smisao, po sistemu »logika-zbogom!«, pokazujući da se može biti slobodan i svoj i ujedno zaraditi pare. U danima velike ekonomske krize podizali su moral naciji, a neke od ključnih sentenci iz filmova ove trojice glumaca i glazbenika (Groucho je sjajno pjevao i svirao gitaru i ukulele) i danas su sastavni dio slanga američke mladeži: »Ubio sam slona u svojoj pidžami. Kako je dospio u moju pidžamu? To nikada neću saznati.«
Monty Python svjetonazor: Kada su se na koncu prošlog stoljeća i milenija svodili računi o britanskom doprinosu svjetskoj pop-kulturi 20. vijeka u obzir za prvo mjesto došli su samo jedan pop-band i jedna TV filmska ekipa: naravno, to su »The Beatles« i »Monty Python Flying Circus«. Nakon što se družina razišla i svaki pojedinac okrenuo osobnim projektima, oni i dandanas imaju gotovo kultno poštovanje ne samo u rodnoj Britaniji već i u svijetu. Svi oni, pojedinačno, imaju krajnje uspješne karijere – John Cleese je jedan od najvećih živih britanskih komičara, Terry Jones je pisac i redatelj, Terry Gilliam je nakon svojih filmova »Brazil«, »Kralj ribara«, »12 majmuna« i »Paranoja u Las Vegasu« konačno postao poznat i priznat i u najširim filmskim krugovima Hollywooda, Michael Palin putuje i snima dokumentarce, dok Eric Idle piše, glumi i povremeno nastupi da bi objavio neku novu pjesmu, skladbu. Prije par godina nastupio je na »Top Of The Pops« s novom verzijom »Always Look At The Bright Side Of Life«, iz filma »Život Brianov«. Upravo ta tvrdoglavost da se ne vraćaju na staro, da idu dalje, tako čudne osobine na početku novog stoljeća i milenija kada se živi na recikliranom papiru, recikliranoj glazbi i po diktatu postmodernih svjetonazora, ostaju kao dokaz dostojanstva Montipajtonovaca.
Od kada se na jugoslavenskoj televiziji davne 1972. godine stala prikazivati serija »Leteći cirkus Monty Pythona« pa sve do današnjih dana, stvari se nisu mnogo promijenile - humor i satira grupe su od samih početaka bili bliski ovdašnjem senzibilitetu za smiješno. Oni i danas djeluju jednako aktualno, ako ne i više, kao i tada, premda to u suštini nije neki posve originalan autorski izraz: njihov se cinizam i nemilosrdno žigosanje svih devijantnih pojava suvremenog (britanskog) društva oslanja (o) na razgradnju humora braće Marx, naročito Grouchov verbalni nadrealizam, te na literarne varijante istog oličene u djelima Danila Harmsa, Borisa Viana, Ionescoa i Becketta. No, upakirati ovakav samosvojni »gemišt« u TV-serijal za široke narodne mase bilo je, ipak, kako bi oni sami to rekli: »Something completely different« (kako im se i zove prvi cjelovečernji igrani film). Umjetnici okupljeni u grupi oduvijek su bili renesansno i raskošno obdareni intelektualci, koji su bili zainteresirani za sve i svašta-svi su se bavili pregrštima drugih aktivnosti, osim glume: objavljivali su knjige, izdavali ploče, a autori muzike su uglavnom bili muzički (naj)nadareni(ji) Eric Idle i Terry Jones, katkad i Palin, dok su tekstove pisali svi, kako je tko stigao.
Nakon serijala na red je došlo stvaranje filmova – snimili su tri cjelovečernja igrana filma, a sijaset njih kao duo, trio, kvartet-najsvježiji je projekt iz 1998. godine kada su Jones, Idle, Cleese i Palin realizirali filmsku verziju vjerojatno najglasovitijeg i najboljeg engleskog romana za djecu »Wind In The Willows«. Pajtonovci se nikada nisu previše obazirali na cenzuru: koliko god je BBC u to vrijeme konzervativan bio, odisao je nekom neponovljivom liberalnošću, tolerancijom. Pajtonovcima, uglavnom već prokušanim zabavljačima, bilo je dozvoljeno praktički sve-zafrkavali su koga su stigli, od monarhističke porodice do anglikanske crkve, od puritanaca do liberala, nitko nije ostao pošteđen njihovog samosvojnog, anarhističkog, sarkastičnog i nadrealnog humora. Apsolutno preporučam filmove: »Brianov život« (o kom sam podrobno pisao u jednom od naših prvih brojeva), »Smisao života« (1983.), »Live at the Hollywood Bowl« (1982.), te možda ponajbolji - »U traganju za Svetim Graalom« (1974.)
Hrvatski favorit: Kada je o hrvatskoj kinematografiji riječ, dugogodišnji osobni favorit potpisnika ovog teksta svakako je jedna od najboljih komedija ikada snimljenih ne samo u Hrvatskoj, već na čitavom prostoru ex-Jugoslavije, briljantno celuloidno remek-djelo redatelja Kreše Golika »Tko pjeva zlo ne misli«, o malograđanskoj porodici u predvečerje Drugog svjetskog rata na periferiji Zagreba, sa maestralnim naturščikom Franjom Majetićem, koji je kasnije postao renomiranim profesionalnim glumcem, neizbježnim bardom hrvatskog glumišta Reljom Bašićem kao Fulirom, lokalnim bonvivanom globalističkih manira i svjetonazora, te ostarjelom djevojkom-usidjelicom u interpretaciji uvijek vrsne Mie Oremović.
Toliko. Ne posežite stoga za antidepresivima i raznim pilulama kada ste »down« – radije pogledajte u kinu ili na videu kakvu dobru komediju.
g
