Arhiv tekstova
Manjinski diskurs je vojvo|anska sudbina
Nedavno je Advokatska komora Vojvodine u opširnom priopćenju kritizirala rad ministra pravde Srbije Vladana Batića zbog najave osnivanja specijaliziranih sudova za borbu protiv korupcije. AKV je u priopćenju navela da je Batićeva ideja o specijalnim sudovima suprotna dogovoru koje je ministar imao s predstavnicima odvjetničkih komora i nazvala ovu inicijativu »daljnjom razgradnjom pravosudnog sustava«. U istom priopćenju Advokatska komora Vojvodine se osvrnula na rad Komisije za izradu Ustava Srbije ocjenjujući da radi »sporo i nedovoljno sustavno« i da na taj način dovodi u sumnju očekivanje da će tekst novog ustava biti blagovremeno završen. Za razgovor sa dr. Slobodanom Beljanskim, predsjednikom Advokatske komore Vojvodine, uglednim novosadskim odvjetnikom, pravnim misliocem i spisateljem čiji eseji lucidno razmatraju probleme moralne, društvene i pravne, ima mnogo. Slobodan Beljanski bio je predsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije koji na to mjesto podnosi ostavku kada se uvjerio da nikakva ozbiljna mogućnost za borbu protiv korupcije zapravo i ne postoji. Mislilac čije kritičke opservacije su mu u novije vrijeme donijele i bljutave cicvarićevske teledirigirane harange o tobožnjoj problematičnosti njegovog doktorata i insinuacije o stručnosti i kompetentnosti. Slobodan Beljanski kao jedan od osnivača NVO Forum Iuris, organizacije koja nastoji pridonijeti reformi pravnog sustava, jedan je od kreatora nacrta novog ustava Srbije, dokumenta koji neslužbeno slovi kao »vojvođanski prijedlog«.
HR: Rad Ustavne komisije na izradi nacrta Ustava Srbije zapeo je već na samom početku, tako da kažemo na prvoj preambuli. Dilema je postavljena: Srbija kao zajednica srpskog naroda i svih koji u njoj žive ili Srbija kao država svih njenih građana. Što je smisao određivanja države kao predominante jedne nacije i kakve su dalekosežne posljedice takvog rješenja?
Spor o dijelu preambule Ustava koji se odnosi na identifikaciju države kao građanske ili nacionalne, više je simboličnog i nominalnog nego realnog karaktera. Sadržaj Ustava doista može u potpunosti zadovoljavati kriterije civilnog i liberalnog društva, bez obzira na ovu proklamaciju. U našem slučaju, međutim, kroz taj spor prelama se osnovna distinkcija između vječito vitalnih konzervativnih snaga i nikada dovoljno afirmirane i utemeljene moderne građanske orijentacije. Dražava-nacija je u Europi odavno prevaziđena. Problem je u tome što kod nas naziv dominantne nacije nije i više ne može biti jednak oznaci državljanstva, pa ne konzumira sve pripadnike manjinskih etničkih zajednica. Plašim se da je spor indikativan. Preovlada li koncept nacionalne države, postoji opasnost da preovlada i ideja o centraliziranoj državi.
HR: Iz vijesti koje nam stižu sa zasjedanja Ustavne potkomisije za teritorijalnu organizaciju i Ustavne potkomisije za decentralizaciju, čini se da je teškom mukom prevaljena riječ »autonomija Vojvodine«. Kako gledate na brojna osporavanja autonomističnih koncepata i za kakvo rješenje se zalaže grupa eksperata okupljena oko NVO »Forum iuris« u čijem radu ste vi sudjelovali, a koja je ponudila nacrt ustavnih rješenja?
Prema projektu Ustava Republike Srbije, koji je sastavila grupa stručnjaka okupljena oko NVO Forum iuris, Srbija bi bila ustavna demokratska republika i zajednica svih građana, građanki i nacionalnih zajednica koje u njoj žive. Bila bi, također, decentralizirana država s pretpostavkom nadležnosti u korist lokalnih zajednica. Postojala bi unaprijed utvrđena ovlašćenja Autonomne Pokrajine Vojvodine (zakonodavna, pravosudna, ekonomska), ali je ostavljena mogućnost da se, uz Grad Beograd, i na preostaloj teritoriji Republike formiraju autonomne teritorijalne zajednice a istom ili manjom nadležnošću od onih koje ima Vojvodina. Praktično, to u ovom trenutku predstavlja asimetričnu regionalizaciju, koja može takva i ostati, ali s otvorenom perspektivom da se struktura asimetričnosti promijeni ili čak pretvori u potpunu simetričnost.
HR: U ovoj fazi zaoštrenih političkih borbi i krhkih demokratskih institucija postavlja se pitanje pravne osnovanosti načina na koji se Ustav mijenja (rješe-nja su čak na preispitivanju u Vrhovnom sudu), kako razriješiti konflikt prakse i principa, može li se u ovoj situaciji donijeti stabilan državotvorni akt koji će osigurati demokratske institucije i kako vojvođanski pravno-politički korpus tome može pridonijeti?
Lako donošenje Ustava vodi i njegovim lakim promjenama. Zakon o načinu i postupku promjene Ustava Republike Srbije, međutim, ne isključuje mogućnost da revizioni postupak u novom Ustavu bude jednako rigidan kao što je u postojećem. Interesima Autonomne Pokrajine Vojvodine, ukoliko oni budu adekvatno formulirani u novom Ustavu, ne bi odgovarala pojednostavljena procedura promjene takvog Ustava, kakva je, iz specifičnih razloga, sada propisana za promjenu važećeg Ustava.
HR: Nesretnim stjecajem okolnosti (atentat na premijera Vlade) pravosuđe, odvjetništvo i kazneno zakonodavstvo došli su pod lupu političke javnosti. Iznijete su mnoge grube ocjene na račun stanja u pravosuđu. Je li ova situacija korištena da se nametne politička volja, prije svega sudovima i tužiteljstvu i ovlada novim mehanizmima partijske kontrole nad njima?
Stanje u pravosuđu se nije popravilo poslije promjena iz listopada 2000. godine. I dalje izvršna vlast i politički centri moći pokazuju nesmanjene pretenzije da apsorbuju sudsku vlast. O tome govore i posljednje izmjene u setu zakona iz oblasti pravosuđa, ali i prava politička patologija u proceduri predlaganja i izbora sudija.
HR: Advokatska komora Vojvodine, osim oštrih kritika neustavnih odredbi ZKP provučenih kroz izvanredno stanje i oštrih kritika rada nadležnog ministarstva pokrenula je inicijativu preispitivanja nekih rješenja i pred Ustavnim sudom?
Predmet kritike nije Zakonik o kaznenom postupku, koji je usuglašen s europskim standardima, nego Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organiziranog kriminala. Advokatska komora Vojvodine podnijela je Ustavnom sudu Srbije prijedlog za ocjenu ustavnosti spornih odredbi ovog zakonika, kojima je omogućeno lišavanje slobode čak i potencijalnih svjedoka i dugotrajno zadržavanje osumnjičenih, bez prava da se žale sudu i da sudu budu privedeni, kao i nekih drugih odredbi koja nas vraćaju u stanje tzv. revolucionarnog pravosuđa kakvo smo poznavali samo jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Ustavni sud postupio je dobro kada je donio rješenje kojim obustavlja od izvršenja sve akte i radnje donijete ili poduzete na osnovu ovih propisa. Osobito zabrinjavaju uporne paušalne osude upućene odvjetništvu, koje se, uprkos nesumnjivim slabostima koje u pojedinačnim slučajevima postoje, ne mogu generalizirati i plod su ili potpunog nerazumijevanja uloge koju ova profesija ima u demokratskom društvu, ili neskrivenih potreba da se takva uloga unazadi.
HR: Možda bi preoštro bilo neke od pojava zlouporaba demokratskih institucija nazvati »vajmarskim sindromom« ali upadljivo pada u oči da na svakom koraku koji treba institucionalizirati neko ograničenje vlasti, nastaju nerješivi problemi i oduglovačenja. Kako komentirate te pojave?
Vlast je preosjetljiva na rad bilo kojeg tijela koje ima ovlašćenja da je kontrolira i u kojemu se nalaze osobe nezavisne i s respektabilnim autoritetom. Zato nisu neobične opstrukcije do kojih je došlo npr. u Savjetu za borbu protiv korupcije, a dovoljno je indikativno što mi još uvijek nemamo ombudsmana i što Skupština Vojvodine koja je donijela odluku o ombudsmanu nije u stanju izabrati ombudsmana.
HR: Nedavno se aktualni potpredsjednik srpske Vlade Miodrag Isakov, našao sred afere o navodnoj suradnji s tajnim službama. Iz nje je izašao dobivši potvrdu od SDB-a da nikad nije bio njen suradnik, dosijei se spominju i dalje (tko je, čije dosijee i kome dao). A Uredba vlade o dostupnosti dosijea je poništena kao neustavna. Jesmo li uopće načeli demokratizaciju tajnih službi i što je po vašem mišljenju rješenje u tom, za svaku postotalitarnu zemlju, bolnom problemu.
Paradoksalno je govoriti o demokratizaciji tajnih službi. Prije bi trebalo govoriti o njihovoj depolitizaciji i kontroli. Ako nećemo biti policijska država i odista želimo prekinuti s praksom doušništva i zadiranja u privatnost iz razloga koji su političke, a ne krivičnopravne prirode, tada konačno moramo donijeti zakon o tajnim policijskim dosijeima i učiniti ih dostupnim pod uvjetima i na način koji neće biti neustavni, kao što je neustavna bila Uredba Vlade.
HR: Neki od novijih političkih događaja ili bolje reći incidenata (otpor uhićenju Šljivančaninu, nacionalističko-huliganski izgredi) podsjećaju da je nedemokratska i klaustrofobična prošlost samo uspavana a ne i svladana. U pravnim sustavima postoje mjere za suzbijanje nedemokratskih ideja i retroaktivne mjere protiv osoba koje su se grubo ogriješile o ljudska prava, u nas su ponuđena ali ne i realizirana neka rješenja. Kako komentirate stanje na tom polju?
Najveće razočaranje u razdoblju poslije dugo očekivanih političkih promjena za mene predstavlja oklevanje da se pristupi odlučnom raskidu s intelektualnim inspiratorima ratova, ekstremnim nacionalizmom, mitologijom državotvornosti, miješanjem klera u državne poslove i poplavom anakronih, primitivnih i zaglupljujućih pokreta koji pokušavaju zataškati ili racionalizirati grijehe prošlosti.
HR: Vojvođanski kulturno-socijalni prostor kao da se stalno koleba između Vojvodine nacionalističke i Vojvodine europske. Jesu li danas manjinski diskursi mogući putokaz za ozbiljnu društvenu reformu ili je to pak koncept »demokratskog nacionalizma« kako to zagovaraju i poneki intelektualci koji nužno ne pripadaju većinskom narodu?
Ono što nazivate manjinskim diskursima zapravo je, ako ga shvatimo u širem smislu, vojvođanska kulturno-socijalna sudbina. Pri tom, ne mislim samo na etničke manjine, nego na prostor za iskazivanje svega što je, u odnosu na dugotrajno i mučno indoktriniranu populaciju, manjinsko u kulturi, znanju, političkim pogledima. Uprkos agresivnosti nacionalizma, Vojvodinu ne vidim drugačije nego kao europsku. g
