Arhiv tekstova
Pjesnik baroka
Ivan Gundulić je potomak ugledne plemićke obitelji. Rodio se u siječnju 1589. u Dubrovniku, gdje je proveo cio svoj život. Prema očevoj odredbi skrbnici su brinuli za njega. Obrazovanje je stekao kod svećenika i učitelja Petra Palikuće. Ivan Gundulić je još od mladih dana vršio brojne državne službe. Vanjskopolitičke prilike u periodu Gundulićevog života nisu bile stabilne. Dubrovačka vlastela bila je svjesna svoje vojne nemoći, te je pažnju posvećivala ekonomskoj snazi i diplomaciji. Da bi sačuvala neovisnost svoje Dubrovačke Republike vlastela je odabrala priznanje vrhovne zaštite Turaka, što je značilo plaćanje danka. Također je Dubrovnik u papi stekao glavnog prijatelja među kršćanima srednje i zapadne Europe. Katolička crkva je nastojala da ojača svoje pozicije koje su oslabljene zbog širenja reformatorskih ideja, tako da su se protureformacijske tendencije i obnova religioznosti snažno osjećale i u Dubrovniku. Barokni stil koji je stigao iz Italije obilježava tendencija rekatolizacije. Iako je moć Dubrovačke Republike u 17. stoljeću oslabila u odnosu na prethodna dva stoljeća, književna povijest bilježi niz značajnih književnih imena iz tog perioda. Barokni je stil pustio najdublje korijene u dubrovačkoj sredini. Kao barokni pjesnici najviše su se istakli Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić, a na prijelazu u 18. stoljeće Ignjat Đurđević. Najstariji u toj plejadi bio je Ivan Gundulić.
U književnosti se Gundulić javio dramsko-scenskim djelima koja su osim dramskog teksta, uključivala glazbu, ples i bogatu scenografiju. Sačuvana su samo četiri rukopisa Gundulićevih scenskih prizora: »Dijana«, »Armida«, »Prozerpina ugrabljena« i »Arijadna«. Godine 1621. objavljene su u rimu »Pjesni pokorne kralja Davida«. To djelo je nastalo pod utjecajem protivureformacijskih tendencija i već godinu dana nakon toga, pjesnikova preokupacija potvrđena je Veneciji objelodanjenim »Suzama sina razmetnoga«. Gundulić je ponovo izabrao biblijski predložak, a sam se nazvao – krstjanin spjevalac. Pjesnik u ovome svome djelu promišlja o smrti i ovozemaljskoj prolaznosti, te o sagrešenju i spoznaji, što su česte teme barokne književnosti. Pišući o Gundulićevim »Suzama« Lahorka Plejić ističe da je »osnovna tendencija djela religiozno-moralna«, a koliko je u uvijek aktualnim opozicijama prolaznost-vječnost, grijeh-pokajanje ili svjetlost-tama važna spoznaja, kako je Gundulić i naslovio dio »Suza«, svjedoči i tekst dr. Draška Ređepa o samosvijesti jezika »Vraćanje sebi i izvornoj tradiciji« u kojem autor piše: »Vraćajući se materinjem jeziku, mi ćemo se zapravo vratiti sebi i prvotnoj spoznaji o izvornoj tradiciji«, što će reći i svijesti o sebi. Upravo je spoznaja iskustava domaće povijesti, kao i ona koju je stekao u toku svog života, zapravo razlog postanka »Dubravke » i na kraju »Osmana«.
Alegorijska priča o Dubravki i Miljenku izvedena je 1628. godine. Sastavnice svijeta »Dubravke« također čine opozicije, ali je pored ljubavne priče, ovo Gundulićevo djelo angažirano, jer zastupa dubrovačku aristokraciju zahvaljujući kojoj grad živi u slobodi. Analizirajući »Dubravku« Franjo Marković među ostalim piše da je Gundulić »oživotvorio ideju slobode nutarnje i vanjske«. Pišući o ideji slobode u »Dubravci« Marković bilježi: »Sloboda počiva na ljubavi i na etičkome skladu cjeline društvene«. Gunduliću su često pokretač bile povijesne okolnosti, a još češće religiozna raspoloženja. Pjesnik Hanibal Lucić (1485. -1555.), u poslanici »U pohvalu grada Dubrovnika« povišenim će glasom istaći: »Dubrovniče, časti našega jezika«. Tu etničku intonaciju nastavlja i Gundulić u vlastitim djelima. Gundulićev »Osman« je prvi hrvatski ep koji govori o suvremenosti. Njime je Gundulić želio konstatirati da je Tursko carstvo u rasulu, što je Gundulić predočio kroz sudbinu mladog sultana Osmana II koji završava tragično zbog vlastite oholosti i autokracije. U povijesnim okolnostima 17. stoljeća, uz tada aktualnu i uspješnu protivureformaciju jezuita u Dubrovniku, bilo je pozitivno i neophodno i konzervativno mišljenje obrazovanih ljudi, pa tako i pjesnika Gundulića koji se u svojim djelima založio za socijalni status quo, spram težnji građanstva za učešće u upravi Republike. Gundulić je znao da je vlastela, kao vladajući društveni sloj, odgovorna za slobodu Dubrovačke Republike i upravo je vještina diplomacije dubrovačke vlastele uspjela održati slobodu dubrovačkoga tla, što je omogućavalo opstanak i razvoj materinskog jezika.
Suze sina razmetnoga
Spoznanje
(izbor)
Bježi kud znaš, što hoć čini,
zapad i istok vas ophodi,
i beskrajnoj po pučini
svijet kružeći Indije brodi;
krij se u jame gorskijeh hridi,
smrt svuda te slidom slidi.
I nije stvari koja može
ubjegnuti togaj suda:
u pokoju sred raskoše
stoj bez misli i bez truda,
bran se oružjem, zlato trati,
nećeš joj se odrvati!
Smrt ne gleda ničije lice:
jednako se od nje tlače
siromaške kućarice
i kraljevske tej polače;
ona upored meće i valja
stara i mlada, roba i kralja.
Priredio: Z. Sarić
