Arhiv tekstova
Čovjek je takav kakvo mu je srce
Ne smijemo zaboraviti odgoj osjećajnosti (afektivnog života) mladog čovjeka. Odgoj bi bio loš kad bi bio isključivo racionalan, on treba zahvatiti cjelokupnu osobu. Plemenitost, poštenje, ćudoredno i duhovno dobro trebaju zahvatiti i osjećajnu sferu osobe, sve do smisla divljenja nad ljepotom istine. Zbog toga je ćudoredni odgoj po dužnosti (»valjano-nevaljano«, »dopušteno-nedopušteno«), na temelju stečenoga uvida u objektivnu istinu, po sebi dobar, ali nedovoljan, siromašan i nesavršen, kao kostur čovjeka bez mesa, žila, živaca i kože. Mogao bi otupiti osobu.
Naprotiv, čovjek se mora zagrijati, oduševiti za ljepotu moralno-duhovnoga dobra i svoga napretka. Asketski krivo shvaćena »hladnokrvnost« (što se često pretjerano pripisuje stoicima) prema ljepoti od Boga stvorene i Kristom otkupljene stvarnosti mogla bi dovesti do iskrivljena, štoviše, nakazna oblikovanja savjesti. Isus poziva da se divimo pticama u zraku, ribama u vodi, cvijeću na livadi, ljiljanima u vrtu, dječjem oku i nepreuzetnom srcu: »I uzme dijete, postavi ga posred njih (učenika koji raspravljahu tko je najveći), zagrli ga i reče: ‘Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla’ (Mk 9,33-37).
Napokon, svi imamo zajednički poziv na savjesnost da ljubimo i budemo ljubljeni, da se kroz djela ljubavi posvetimo i tako postignemo savršenost. Savjesnost nije povlastica pojedinih ljudi. Svi smo pozvani odgovoriti na jedno od najvažnijih životnih otkrića, a to je otkriće vlastitoga zvanja (poziva, poslanja). Da mogu čuti glas savjesti, hoće se čisto srce i spokojna duša. A da prihvatim poziv (bračni, društveni, čistoću u svjetskoj vrevi, u tišini samostana, svakako onaj koji mi je od vječnosti namijenila Očeva ljubav, moj vlastiti!), potreban je dar jakosti. Od mene se traži odgovor srca: »Da, Oče!« Zato je na mjestu pitanje u našoj sadašnjoj situaciji koliko ljudi odgovara stvarno i cjelovito vjernosti svoga poslanja? Činjenica je da je sve manje ljudi oko nas sa zdravom savješću, a samo zato što srce nije odgojeno za čistu savjest.
Za normalan rast osobnosti nužno je iskustvo obraćenja. U Isusovim riječima nalazimo poziv na oblikovanje savjesti, da se ona učini predmetom stalnog obraćenja na istinu i na dobro. Ivan Pavao II. naglašava: »Izvor istinitih sudova savjesti je srce obraćeno za Gospodina i za ljubav prema dobru«. Naime, potrebno je poznavati Božji zakon uopće, ali to nije dovoljno: nužna je svojevrsna ‘naravna srodnost’ između čovjeka i istinskog dobra. Takva se naravna srodnost začinje i razvija u kreposnim stavovima samoga čovjeka, a to su mudrost i ostale temeljne vrline, a još više teološke vrline vjere, ufanja i ljubavi. U tom je smislu Isus rekao: ‘Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti’.
Iskustvo obraćenja događa se u srcu-savjesti. Ne možemo govoriti o ljubavi, a u srcu nositi mržnju. Kakvo je srce, takav je čitav čovjek, ne samo danas, nego sutra i u svakom određenom trenutku. Mi nikad nećemo shvatiti stanje našega srca, ali po vrijednosti naših čina možemo donekle prosuditi: ne poštivati roditelje je zlo, voljeti ih, osobito kad su nemoćni, dobro je. Ipak, čovjekovo srce-savjest, a po tome i čitava osoba je nakon Boga, dakako, i Kristova Misterija, najveća tajna. Tu čovjekovu tajnu poznaje samo Bog. S druge strane, čovjek mora upoznati sebe, prema izreci uklesanoj na hramu u Delfima što nam ju je prenio Sokrat, a prihvatila kršćanska misao. Ona ne odbacuje psihološko poznavanje sebe, ali se prvenstveno brine za vjersko-ćudoredno. Doživljavati svoj napredak, njemu se radovati, za nj biti zauzet daleko više nego za bilo koji zemaljski uspjeh. S Božjom milošću se oko njega trajno truditi i kad dođu olujni dani, kad nastanu smrzavice u duši, kad se nebo posve zamagli, i onda se u vjeri jednako truditi kao i kad nema napora, jer Bog tada u srcu najviše radi, kako nas poučavaju životi svetaca! »Gospodine, drži svoga Filipa jer će se poturčiti«, molio se Filip Neri kad mu je bilo teško.
Veliki ljudi su čitali srca drugih, smatrali su da nas je Bog stvorio kako bismo se uzajamno upoznali. Slažemo se s onim katoličkim misliocima koji su uvjerenja: »Grijeh stvara zid među osobama. Taj je zid danas neobično visoko podignut. Za onoga tko postigne čistoću srca, tuđa su srca otvorena. Dakle, budući da iznad svega ljubav čisti srce, samo onaj tko ljubi razumije drugoga«. Neki mističar reče: »Bistro oko srca vidi neskriveno zahvaljujući svojoj čistoći? Onoga pred čijim pogledom serafini pokrivaju svoje lice! Gdje će, dakle, [Bog] biti ljubljen, ako ne u srcu? Gdje će se štovati, ako ne tu? Blago čistima srcem jer će vidjeti Boga«. Zato se s pravom kaže: čisto srce je ono koje ljubi. »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8). Bez ljubavi ga je nemoguće upoznati.
To isto je priznatoga, a poniznog teologa Romana Guardinija impresioniralo. Govorio je o tajni Utjelovljenja sa svojim prijateljem. On je »izgovorio riječ po kojoj sam mnogo više razumio nego svim svojim čistim ‘mišljenjem’. Govorili smo o toj temi i on odjedanput izrekne svoju misao: ‘Takve stvari čini ljubav. ‘ Te mi riječi uvijek iznova pomažu. Ne zato što bi one razumu nešto objasnile, one pozivaju srce, omogućuju mu da osjeti tajnu Boga. Tajna se ne shvaća, ni tajna srca se ne shvaća, ona se živi, ali čovjek joj se može približiti, i opasnost od ‘sablazni’ nestaje«. I još ova Guardinijeva dodatna refleksija, koju smo već prije naveli: »Nijedna velika stvar u čovječjem životu nije potekla isključivo iz mišljenja; sve su potekle iz srca njegove ljubavi«. Možda se nekom čini, od cijenjenih čitatelja, da je ovakvo razmišljanje »prepobožno«, međutim, da bih mogao govoriti o odgovornosti, o suodgovornosti, o savjesnosti kroz ova dva nastavka morao sam postaviti temelje. Kako i rubrika kaže svojim naslovom »Okom svećenika«, ovo je razmišljanje okom svećenika o jedinom putu naše budućnosti: čisto srce – savjest – svijest – odgovornost i suodgovornost. To je zajedništvo, a ono je budućnost! g
