Arhiv tekstova
Jedan dan na »vojvođanskom moru«
Kada se ljeti zaputite k Paliću, vidite kako jedriličari gospodare jezerom. I vozači pedalina i sportskih čamaca. Nekada su brojniji od plivača. Plivači su, opet, najbrojniji na Velikoj plaži. Na Muškom kupalištu su stariji posjetioci i oni koji vole stolni tenis. Mada i nije baš veliki »gušt« pikati lopticu pri stalnom vjetru koji pirka ponad jezera… Moj favorit je Ženski štrand, prava institucija za sebe, kultno okupljalište svih zaljubljenika u jezero, koji su 2002. godine osnovali Udrugu ljubitelja Ženskog kupališta. Od 9 sati izjutra do ponoći tu se možete sunčati, kupati (nagi, u toplesu, umotani u tisuće ručnika ili trenerici), slušati sjajnu muziku (obično se sluša Radio – Palić), a i hrana i piće su izvrsni i razmjerno jeftini za ovdašnje prilike. Mekike (»slani fanci« kako ih Palićani inače zovu) koje ovdje spravljaju uz jogurt ili kiselo mlijeko, idealan su zajutrak nakon dobrog plivanja, primjerice do Muškog štranda i natrag. To vam dođe neki kilometar – i koji zamah rukom više…
Radio Palić vodi, uz pomoć tek jednog suradnika veteran »jahanja na radio– valovima« s ovih prostora, nekadašnji glazbeni urednik Radio – Subotice, Hegedus Otmar. Radio – stanica je smještena u kompleksu odmarališta pod krovom restorana »Kod goluba«, koji se sastoji od bara, blagovaone, restorana, otvorenog bazena i soba za prenoćište. I pušta zbilja sjajnu muziku: od nostalgičnih prisjećanja na mađarski rock s konca 60-ih i tijekom 70-ih (»Illes«, »Omega«, »Locomotiv GT«), domaći, iz istog perioda (Drago Mlinarec, Josipa Lisac, »Korni Grupa«, »Time«, »Begnagrad«, »Kameleoni«, »Srce«) do američkog jazza i bluesa. A tek narodna muzika! Izvorna-mađarska, hrvatska, srpska, makedonska, bugarska, irska, škotska, španjolska… Milina jedna. No, na Ženskom štrandu, da se vratimo na časak na njega, ipak je najviše kartaša. Mijenjaju se vremena, vlade (loše, užasne i one neizdržive), i godišnja doba, radno se vrijeme naizmjence izmjenjuje s ratnim, ali svakoga ljeta, do kasne jeseni, kartaši sjede u hladu, ispijaju galone kave i bezalkoholnih pića, puše mnogo poput turskih šofera i ne obaziru se na uvijek nove i nove naraštaje vojvođanskih ljepotica koje paradiraju svuda uokolo. Sve se mijenja, osim kartaša s Ženskog štranda: O, tempora, o, mores! I ljubitelji umjetnosti dolaze na svoje ovdje. Osim nekoliko galerija na Paliću je ovog proljeća, upravo 1. svibnja, »otvorena« prva galerija u prirodi, na otvorenom. Zanimljivi radovi koji isijavaju paganskim duhom i odaju naravi (ljudi i cijelog) ovog kraja. Na Paliću je smještena i zacijelo najljepša pozornica u ovom dijelu Europe-to je Ljetna pozornica, u šumi, tik pokraj teniskih terena. Bez obzira radi li se o kazališnim predstavama, koncertu klasične ili popularne glazbe, monodrami, Filmskom festivalu, teško da ćete u ovom dijelu stare, dobre Europe naći još jedan tako lijep, prikladan i akustičan prostor. Bez obzira na mnoge kazališne predstave, filmove i na kulturna zbivanja koja su se tijekom godina tu odigra(va)la, na mene je najdublji dojam ostavilo gostovanje legendarne mađarske rock-super grupe »Locomotiv GT«, negdje davnih (ranih) 70-ih. U to vrijeme bili su jedini band koji je imao album na Top Twenty na obe strane Atlantika (u SAD i Britaniji), a da nisu poticali ni iz jedne od te dvije super-sile kada je o rock-glazbi riječ, i jedini ne-američki i ne-britanski rock-sastav koji je učestvovao na slavnom Glanstonbury Rock Festivalu, 1977.
Sada ste već sigurno ožednjeli, a hladno pivo je najbolje u Jedriličarskom klubu s desne strane Ženskog štranda, tik uz vrsnu Riblju čardu u kojoj spravljaju najukusnije lignje u ovom dijelu Bačke. No, ako volite riblji paprikaš ili riblju čorbu koji su gastronomski primjereniji i bliži ovdašnjoj čeljadi i ješnoj populaciji, onda bih vas uputio u glasovitu Szunyog Csardu, na obali nešto udaljenijeg Ludoškog jezera, u Hajdukovu, koje je osim ovih specijaliteta znano i po letećim gmazovima veličine bombardera B52 i apetitu nalik onom u grofa Dracule, po kojima je i čarda dobila ime (»szunyog« na mađarskom znači– komarac). Ako pak preferirate gemišt ili špricer, preporučam vam nekadašnji Planinarski dom, danas Lovački i Ribički dom, kraj Jedriličarskog kluba, u šumarku na vrhu brdašca s kog se pruža bajkoliki pogled na lijeno jezero bez valova i daška vjetra u toplom svibanjskom prijepodnevu. Na ovaj dom sam nabasao sasvim slučajno, prije nekih 20 ljeta, kada je moju tadašnju djevojku i njenog brata zahvatila oluja usred jezera i usred malenog čamca. Ne gumenog, već, na sreću, drvenog. Mokri, prozebli i uplašeni iskrcasmo se na obalu i drhtavim koracima uputismo u šumarak gdje se ukaza malena kućica sva u cvijeću, s par masivnih stolova od hrastovine i par klupa, a ljubazna nam konobarica hitro spremi po kajganu s šunkom i svježom rajčicom, koje, nakon dvije-tri rakije, dakako, hitro pohranismo u svoja uplašena, naježena tijela. Domaće palićko vino, koje sam tada kusao, prijalo mi je bolje no sva kasnija francuska i kalifornijska. I ostao sam mu vjeran do dana današnjeg. Prije ručka valja vam obići Zoo-vrt, koji je manji, ali daleko ljepši i od beogradskog, i od zagrebačkog i od budimpeštanskog. O segedinskom i osiječkom da i ne govorim, pa, eto i – neću. U palićki Zoo-vrt svraćam redovito kada zahladni, zimi, jer tada nema tamo nikoga. I to uvijek, po mogućstvu, radnim danom. Tu stišavam i smirujem strasti kada sam euforičan i napet, tu se napajam pozitivnom energijom kada sam potišten i zlovoljan. U društvu mrkog mede, bračnog para lavova (koje je ovog proljeća zamijenila grupa mladih lavova), tigra i tigrice, čimpanza Danny-ja, ara-papagaja, koji me, tko bi znao zbog čega, uvijek podsjete na pokojnog Groucha Marxa. Samo im tompus u uglu kljuna nedostaje… S prvim mrakom mladi se okupljaju u diskoteci »Omega« koja se nalazi u blizini nekadašnjeg palićkog prebivališta pokojnog Josipa Broza Tita, a stariji Palićani u piceriji »Pub«. Kada je već »Burkovski« pretvoren u videoteku. Eh, ni prošlost nije kakva je nekada bila… I u to ime šutnem još jedno pivo u kavani »Kod bijelog medvjeda« (za koju nijedan Subotičanin ne zna, jer i ne postoji, ali svi Palićani tako zovu maleni bife na otvorenom, pod trščanim krovom u susjedstvu bijelog medvjeda u Zoo-vrtu) i zajašem svoj vjerni bicikl te upravljajući ga k Subotici lagano krenem u novu noć. A po čemu li je to »nova«, da mi je znati?… g
