Arhiv tekstova
Tolerancija, što to bijaše?
Projekt »Učiti zajedno – živjeti zajedno« govori nam da je toleranciju potrebno učiti i to permanentno, a ono što nam kazuje istraživanje javnog mnijenja o nacionalnoj toleranciji kao dio ovog projekta je da smo do sada bili slabi učenici. Razlozi da se na jednom ovako složenom i dugotrajnom projektu nađu Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu i nevladina organizacija Dobrotvorno društvo »Panonija« su prije svega pojedinačni ali alarmantni znaci netolerancije upravo u sredini u kojoj bi svaki oblik drugojačijosti, etničke kao i one druge, morao biti poštovan i uvažavan zbog specifičnih kulturno povijesnih iskustava i uvjerenje da se kroz obrazovni sustav moraju uvesti elementarne vrijednosti građanskog društva.
Projekt koji je osmislila NVO »Panonija« a podržali Vijeće Europe i Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu, svoju prvu prezentaciju doživio je u studenome prošle godine, da bi se zatim po fazama nastavio razvijati dalje. Glavni cilj ovog projekta jeste razvijanje modela, programa i materijala za učenje koji bi se u narednim godinama trebali opredmetiti u obrazovanju kako bi učenje o građanskim vrlinama i demokratskom ustrojstvu bilo moguće.
Polazeći od teze da je tolerancija vrlina, koja pruža konkretni sadržaj etički motivirane odluke za uvažavanje drugog i njegove specifičnosti, te omogućava rađanje kulture prevazilaženja konflikta, autori ovog projekta rukovode se idejom da je veoma važno pomoći prije svega onima koji rade u školama da ovaj koncept tolerancije prevedu u obrazovnu praksu.
Važan segment ovog projekta koji je ovih dana i javno promoviran, je istraživanje javnog mnijenja koje je realizirala novosadska agencija SCAN. Istraživanje o toleranciji provedeno je u 22 vojvođanska mjesta u 39 škola od 24. travnja do 20. svibnja, a njime je obuhvaćeno 3026 učenika prvih i završnih razreda. Uzorkom je obuhvaćeno jedanaest obrazovnih profila, odnosno vrsta škole, od gimnazije do obrtničkih stručnih škola.
Koncept istraživanja baziran je na iskustvima iz prethodnih sondaža javnog mnijenja koja provjeravaju vrijednosne stavove građana a koja pokazuju da kad se stvar zahvata s opće razine rezultati i nisu tako loši, međutim kad se pitanja dotaknu osobnih reakcija i razina onda tek dobijamo pravu sliku problema. Vjerska tolerancija u Vojvodini općenito se smatra visokom, naime na izravna pitanja o drugim religijama rijetko će se čuti izravno diskriminatorni odgovori. Ali kad osluškujemo pojedinačno može se čuti da su »naši« običaji ljepši i da se samo naš bog rodio u pravi datum.
Reprezentativni uzorak: Uzorak ovog istraživanja brižljivo je građen i sačinjavali su ga 53,1 posto učenika prvih razreda i 46,9 posto učenika završnih razreda odnosno 10,9 posto učenika trećih i 35,9 posto drugih razreda. Po polu uzorak se dijeli na 45 posto mladića i 55 posto djevojaka, a po nacionalnoj pripadnosti 55,5 posto ispitanika su Srbi, 22,5 posto su Mađari, 5,9 posto Slovaci, 2,7 posto su Rumunji, 2,3 posto Jugoslaveni, 1,9 posto Hrvati, 1,8 posto Crnogorci, 1,4 posto Rusini, 0,8 posto Bunjevci, 0,2 posto Romi i 5,1 posto ostali.
Istraživanje o toleranciji ili njenoj suprotnosti svakako mora početi s utvrđivanjem stepena etničke distance. U ranijim istraživanjima koja su provođena na teritoriji Vojvodine zabilježeno je visoko prisustvo stava da građani nedovoljno poznaju kulturu drugih nacija koje sa njima zajedno žive a nepoznavanje jezika predstavlja nepremostivu prepreku u zbližavanju različitih kultura. Otuda potreba da se u istraživanje uključi i pitanje koje bi provjerilo koliko učenici prvih i završnih razreda srednjih škola znaju jezik drugih naroda iz vlastitog okruženja. Istraživanje je također obuhvatilo i subjektivnu ocjenu ispitanika koliki je stupanj poznavanja kulture drugih nacija sa kojima žive i kakve su mogućnosti da se u školama i sredinama u kojima žive uključe u aktivnosti koje će im pomoći da bolje upoznaju kulturu druge nacije. I na kraju svako istraživanje ovog tipa mora se pozabaviti obujmom i sadržajem stereotipa o drugim nacijama.
Slabo divanim madŽarski: Na pitanje je li pored materinjeg jezika govore i jezik neke druge nacije odrečno je odgovorilo 61,2 posto ispitanika a svega 36,5 posto je odgovorilo da poznaje jezik koji im nije materinji. Međutim, ne treba žuriti sa zaključkom, kad pogledamo koji je to drugi jezik koji tih 36,5 posto govori saznajemo da je za njih 28 posto to srpski, a samo 5 posto kao drugi jezik zna mađarski, slovački i rumunjski po 1 posto i skoro da su samo sporadično zabilježeni učesnici istraživanja koji kao drugi jezik govore rusinski, hrvatski ili romski.
Ako bismo i dalje analizirali ove odgovore primijetili bi da svaki deseti učesnik u istraživanju koji se izjasnio kao Srbin govori neki drugi jezik osim materinjeg, ali među njima ima jedan broj koji potiču iz mješovitih brakova pa obično ispitanici kao drugi jezik govore jezik drugog roditelja. Pripadnici većinske nacije koji su se izjasnili da govore i neki drugi jezik osim materinjeg najčešće dolaze iz Ade, Novog Sada i Zrenjanina. Kao kuriozitet, veoma indikativan, reći ćemo da je samo jedan ispitanik s teritorije Subotice koji se izjašnjavao kao Srbin rekao da govori jezik drugog naroda koji živi u njegovoj sredini.
Rezultati istraživanja pokazuju da bi nešto manje od dvije petine (38 posto) koji su sudjelovali u istraživanju pokazali interes za učenje jezika nekog drugog naroda koji živi u njihovom okruženju. Ostali učesnici bili su eksplicitni u stavu da ne žele učiti jezik nekog drugog naroda iz svoje sredine pravdajući to navodno praktičnom nekorisnošću i slično.
Iako su Srbi i Crnogorci pokazali manji interes za učenje jezika od ispitanika drugih nacija, treba ipak reći da su 29 posto Srba, 38 posto Crnogoraca, 41 posto Jugoslavena i 55 posto Hrvata pokazali interes za učenje jezika drugih naroda. Mada većina pripadnika drugih naroda osim materinjeg, već govori drugi jezik, oni pokazuju veću zainteresiranost za učenje jezika drugih.
Nacionalnost i maltretiranje: Istraživanje je pokazalo da je značajan broj učenika imao probleme zbog svoje nacionalne pripadnosti. Od ukupnog broja anketiranih učenika u srednjim školama Vojvodine ovako nešto je u anketi potvrdilo 16 posto Od onih koji su imali neku vrstu problema zbog svoje nacionalne pripadnosti najviše je Mađara 40 posto odmah za njima slijede Hrvati 25 posto zatim Jugoslaveni 20 posto i svaki peti pripadnik nekog drugog naroda.
Ono što je također vrlo indikativno i što nas upućuju na razmišljanje koliko je u stvari dubok problem s kojim se suočavamo je i saznanje da skoro dvije trećine učenika (63 posto) tvrdi da u školi sa nastavnicima nikad nisu razgovarali na temu nacionalne i vjerske tolerancije a tek nešto više od jedne trećine učenika (36 posto) kažu da su o tome razgovarali. Iako sami učenici tvrde da se u školama organiziraju aktivnosti koje omogućavaju upoznavanje kultura drugih naroda veoma mali broj učenika je u njih uključen, svega 10%.
Mi smo hrabri a oni su glupi: U istraživanju sterotipnih mišljenja o osobinama pripadnika drugih nacija ponuđena je lista od 18 naroda za koje su ispitanici bili zamoljeni da napišu tri osobine koje po njihovom mišljenju krase pripadnike tih naroda. Osobine koje se najčešće pripisuju Srbima su da su hrabri (36,7 posto), pametni (34,1 posto) i veseli (26,1 posto). Budući da je Srba najviše u uzorku za pretpostaviti je da oni sami sebe tako vide. Interesantno je pogledati kako ih vide drugi: za Mađare su Srbi najviše agresivni (10 posto), dostojanstveni (9 posto) i lijeni (5 posto). Za Slovake oni su agresivni (14 posto), hrabri (11 posto) i veseli (10 posto) a za Hrvate Srbi su dobri (10 posto), hrabri (8 posto) i veseli (7 posto).
Kao završni segmet istraživanja anketa o sterotipijama govori o stanovitoj socijalnoj optici kroz koju nas gledaju drugi i kroz koju mi gledamo njih. Ona je u velikoj mjeri devijantna osobito ako se pogled okrene prema nacijama sa kojima je recimo većinska nacija proteklih godina imala ratne konflikte. Tako su Hrvati najviše glupi (13 posto), kukavice (12 posto) i loši (11 posto) i tako ih najviše karakteriziraju Srbi. Muslimani su prljavi (9,7 posto), glupi (9,0 posto) i loši (8,8 posto) a Albanci su takođe prljavi (22,6 posto) loši (16,3 posto) i agresivni (14,0 posto).
U društvenoj retorti kipti mješavina isključivosti, nezinteresiranosti, neznanja, i socijalnog resantimana, sve ovo spakirano je u obzor svjetonazora tinejdžera, rakurs koji baš i nije sretan. Ako želimo biti pesimisti možemo reći da je etnička distanca prilično visoka i da pogoduje izgradnji buduće netolerancije, ali možda ipak treba suspregnuti pesimizam i pokušati razmišljati o preobražaju ovih stavova kroz sustav obrazovanja prije svega ali paralelno s obrazovanjem mladih očito je da treba mijenjati i stavove onih koji ih odgajaju, treba otvarati putove za dijalog bez politikantske pozadine i bez manipulacije osjećanjem ugroženosti. g
