Arhiv tekstova

Europa u kadru

Tradicionalno koncem srpnja, a na početku kolovoza u Subotici, točnije na Paliću, održava se filmski festival. Ove godine, jubilarni, deseti po redu. Međunarodni.
    Tradicionalno, festival otpočinje uz neurozu i financijske poteškoće. I ovaj, kao i nekoliko prethodnih, bio je pod znakom pitanja, te se u holu Otvorenog sveučilišta, gdje je sjedište Direkcije festivala tijekom godine, na čelu s izvršnim producentom Blažom Perovićem, dan pred festival, u četvrtak, nije uopće znalo hoće li filmova biti ili ne.
    Pratioci ovog baksuznog festivala su naviknuti na ovakve scene još od osnivanja daleke 1992. godine. Još od tada, naime, teku bitke oko financiranja festivala između lokalne samouprave s jedne i države s druge strane. Lokalna se samouprava odmah po osnutku festivala distancirala od njega, te je proračun popunjavan iz Ministarstva kulture, čak i onda kada je na njegovom čelu bila izvjesna Nada Popović-Perišić, sramotno ismijana i izjurena s pozornice 1998. godine, pa sve do sad, kada je na njenom čelu glumac Branislav Lečić, koji nema ni toliko vremena da dođe na otvaranje ili zatvaranje festivala. Osim Ministarstva, novac su i šakom i kapom davali tzv. sponzori, prije svega subotički mali i veliki gospodarstvenici. Međutim, zemlja je sad u tranziciji, te se država, Ministarstvo točnije, trudi sanirati neka druga goruća pitanja, materijalno potkrijepiti »projekte od značaja«, redovito isplatiti plaće i mirovine, te novca za Palić više nema; i gospodarstvenici su u tranziciji, također, a lokalna samouprava od riječi, prkosna, štedljiva, te otuda ona nezgodna situacija s početka teksta.
    Zanimljivo je pitanje treba li Subotici, odnosno Paliću, ovaj festival. Sudeći po arogantnom i hladnom stavu čelnika SVM – ne treba. Sudeći po skromnom interesu gospodarstvenika da u njega ulažu – ne treba. A i publika svojom nezainteresiranošću kao da govori – ne, ne treba nam.
    Stoga se postavlja krucijalno pitanje – kome ovaj festival uopće treba? Ovako baksuzan i dekintiran od svog rođenja. Možda hordi beogradskih selektora, novinara i urednika raznih pratećih programa, koja se koncem svakog srpnja, a uoči odlaska na hercegnovsko more (i festival) na Palićkom jezeru dobrano »izderneči« i opušteno pogleda i po neki film. To je zamjerka lokalne samouprave. Ljudi. Zašto se, naime, od direktora festivala, preko selektora i urednika programa, pa do voditelja press konferencije ne nađe »netko naš«, netko iz Subotice, Vojvodine? Savjet Direkcije ili kako se već zove to vrhovno tijelo, odgovara da »samo Beograd, tj. Beograđani mogu i umiju organizirati ovakav festival, nabaviti filmove i dovesti vrhunske goste«.
    Unatoč svemu, u petak 25. srpnja, na Ljetnoj pozornici na Paliću, po deseti put, otvoren je filmski festival. Čast da ga otvori dobio je poljski redatelj Krystof Zanussi, dobitnik nagrade Aleksandar Lifka – za životno djelo. Osim njega nagradu je dobio i domaći redatelj Puriša Đorđević, a nagradama su se te večeri okitili i veterani festivala, članovi Savjeta, organizatori, producenti, kinooperateri i sponzori.
    Nakon otvaranja uslijedio je prvi film iz takmičarskog programa, srpski, »Skoro sasvim obična priča« Miloša Petričića. Film je, kao i autori, došao iz mraka potpune anonimnosti, ali je ipak razgalio srca publike na Ljetnoj pozornici. Lagan, pitak, neobavezan, na momente duhovit. Devetnaesti nastavak legendarne Žikine Dinastije (»Došlo doba da se ljubav proba«), po pitanju dramaturgije i dijaloga, ipak, ova će vizualno raskošna komedija na jesen, kada se očekuje premijera, vjerojatno, biti domaći blockbuster.
    Uslijedio je bogati koktel na kome se često znaju izgubiti gospodski maniri u sudaru s ukusnim rolnicama, mašnicama, pituljicama i ostalim kerefekama.
    Sutradan je otpočeo festivalski, sladak život. Filmovi.
    U takmičarskom dijelu, kojeg je sastavio Borislav Bora Anđelić, najavljeno je 15 filmova, europskih, isključivo. Sve u skladu s devizom »Europa u kadru«, kako se ovaj festival zove. Favoriti za nagradu su legendarni Michael Winterbottom s filmom »U ovom svijetu«, kao i maestralni, depresivni turski film o udaljenosti i beznađu, dobitnik velike nagrade u Cannesu, »Udaljeni«, redatelja Nuri Bilge Ceylona.
    Ipak, dok se ovaj tekst piše (utorak prije podne) nema razloga, a ni šanse, prognozirati pobjednike. Možemo samo konstatirati da je program majstorski sastavljen, pažljivo odabran, mada postoji realna bojazan da će ovako artistički, ultraeuropski zbor filmova utjecati na posjet publike, koja, činjenica je, nije naviknuta na takve filmove. Čak je i u povijesti ovog festivala ostala tamna mrlja selektora, kada su rame uz rame, u takmičarskom programu prikazivani najnoviji Spajdermeni i Smrtonosna oružja sa Makavejevim filmovima i ostvarenjima Louis Mallea, što je stvarno Dnevnik uvreda ‘93.
    Prateći programi (Novi mađarski i Novi hrvatski film, Raskršća, Paralele i sudari, te Omaž Želimiru Žilniku) su programi za sladokusce i fanove, za ljubitelje filmske umjetnosti, kojih je, na žalost, sramno malo, što svjedoče i slabe posjete. Ipak, preporučamo program Raskršća, gdje se po izboru Nevene Opačić, može na jednom mjestu vidjeti trenutna filmska moć zemalja nastalih na tlu prethodne Jugoslavije.

B. C.