Arhiv tekstova
Novi hrvatski film
U okviru Regionalnog programa Međunarodnog filmskog festivala »Palić 2003« prikazano je sedam filmova iz novije hrvatske produkcije. Hrvatski igrani filmovi u izboru redatelja Branka Ištvančića prikazani su u Amfiteatru Otvorenog sveučilišta u Subotici pred malobrojnom publikom koju su činili desetoro do najviše dvadeset i petoro prisutnih ljubitelja filma. Iako je u pitanju prateći program, »Novi hrvatski film« je dio jubilarnog Desetog palićkog filmskog festivala koji uz svoj naziv nosi prefiks međunarodni. Takvo određenje Festivala trebalo bi da svojom važnošću zainteresira i širu publiku, uz to, što Festival proslavlja i svoje jubilarno deseto izdanje. Umjetnost svojom univerzalnom tematikom u krajnjem ishodu nadilazi jezične i nacionalne granice kao opće dobro. Ta zar je moguće da od 100.000 stanovnika Subotice, tek toliki mali broj zanima film, pa bio on i hrvatski. Također je za čuđenje i odsustvo zainteresiranosti same hrvatske zajednice da isprati ovu reprezentativnu suvremenu kulturnu ponudu.
PITKA KOMEDIJA: Prošlog je petka, prije službenog večernjeg otvaranja festivala, u predviđenom terminu od 16,00 sati za projekcije iz izbora »Novog hrvatskog filma«, prikazan film »Ne dao bog većeg zla« redateljice Snježane Tribuson. Film je snimljen prema scenariju Gorana Tribusona, a najupečatljiviju ulogu je ostvario Ivo Gregurević koji igra naizgled mrzovoljnog oca. Ispod njegove mrzovolje krije se u stvari oličenje onoga »malog« dobrog čovjeka, koji u neimaštini šezdesetih godina pokušava osigurati pristojan život svojoj obitelji. Snježana Tribuson nam filmskom pričom do-čarava svijet prvo viđen iz vizure desetogodišnjeg dječaka Frule koji obožava kino, dok je njegov junak ujo koji živi od šverca i kockanja, te je ujo u očima dječaka avanturista, prema ocu koji radi u fabrici. Odrastanje dječaka prate prva ljubav i spoznaje o spolnosti, a segment priče o nošenju Titove štafete prikazan je humoristično, bez isforsiranog politiziranja. Nakon vremena u kojem su bili moderni šuškavci švercani iz Italije i pojave prvih televizora, dalji tok priče prati odrastanje i sazrijevanje Frule. To je već vrijeme pojave rock muzike i prvih singl-ploča koje su se mogle kupiti, kao i tada aktualnih plesnjaka u gimnazijama. Uz položenu maturu, Frula uspije razaznati i sebi priznati koliko se dobroga krije u njegovom ocu s kojim se često nije najbolje razumio. Na koncu Frula napušta provincijski gradić zbog odlaska na studije. Starim autobusom odlazi u veliki grad, gdje je pred njim doba zrelosti. Film »Ne dao bog većeg zla« protkan je brojnim komičnim situacijama u okviru Fruline porodice. U tim scenama briljira glumac Ivo Gregurević koji je za ulogu oca na prošlogodišnjem 49. Pula film festivalu dobio Zlatnu Arenu. Prekrasnu muziku za ovaj film komponirao je Darko Rundek. Kako je film snimljen prema scenariju pisca Gorana Tribusona čiji su romani pisani za šire čitateljstvo najčešće u okviru pitkih žanrovskih obrazaca, tako je i film Snježane Tribuson urađen kao pitka komedija koja nam omogućuje »snivanje u budnom stanju« o projekciji svijeta dane filmskim slikama koje nam predočavaju odrastanje generacije pisca scenarija Gorana Tribusona rođenog 1948. godine. Iako je ova priča linearno ispripovijedana bez iznenadnih obrta i kako je njeno značenje doslovno, ona ipak plijeni atmosferom nade, neiskvarenosti i često komičnih htijenja koja prate odrastanje Frule, a gledatelj također zapaža i bogat udio obavijesti o svijetu i o ljudskom biću, koja su sadržana u filmu »Ne dao bog većeg zla«.
STRAHOTE RATA: Sljedeći dan, u subotu, prikazan je film »Nebo, sateliti« koji je režirao Lukas Nola. Pomalo zastarjelim rječnikom rečeno, u pitanju je autorski film, što u ovom slučaju nikako ne znači da je redatelj Nola svojim konceptom upropastio priču. Pojam autorskog filma često izaziva pejorativne konotacije zbog predrasuda o hermetičnom oklopu forme filmskog izraza koji se podvodi pod termin »autorski«. Lukas Nola snimio je film koji nadilazi suvislo posredovanje priče i intelektualno neutralan sadržaj. Radnja filma se odvija početkom devedesetih godina kada počinje rat u Hrvatskoj. Tokom jedne razmjene zarobljenika, čovjek bez sjećanja i identiteta mirno istupa iz kolone, udaljavajući se bez panike, iako pucaju na njega. U daljem toku priče taj čovjek će slučajno dobiti ime Jakov. Nije to onaj Jakov »koji se borio s Bogom«, nego čovjek koji u srcu nosi ljubav i razumijevanje za druge ljude. Kroz njegov lik pun dobrote, moralne nevinosti i naivnosti, gledatelji ovoga filma postaju svjedoci okrutnosti i zvjerstava koje rat donosi, a koja su bolno akcentirana upravo odudaranjem od Jakovljeve dobrote, tuge i prestravljenosti pred užasnim postupcima ljudi u okolnostima rata. Kvaliteta filma »Nebo, sateliti« je sadržana u metodi izostavljanja manje važnih segmenata naracije, koji se iz ostalog sadržaja mogu razumjeti, čime Nola jače ističe ono što želi naglasiti u svom filmu. Redatelj uspijeva, i pored lomljenja narativnog slijeda labavo vezanih epizoda, ostvariti uspješnu komunikaciju s gledateljima i ta komunikacija rezultira projekcijom gledatelja u svijet izvan sebe i stjecanje vlastite slike protumačene u strukturama tog svijeta, u našem slučaju svijeta filma »Nebo, sateliti«. Uz visoko estetiziranu vizualnost, u filmu je upotreba glazbe znalačka – od razine ilustrativnosti, do audiovizualnih interakcija koje nadilaze upotrebu glazbe kao puke audio-kulise. Glazbu su potpisali Legens. Zlatna Arena za režiju dodijeljena je Lukasu Noli za film »Nebo, sateliti« na Pula film festivalu 2000. godine. Pronaći sebe u svijetu i otkriti mikrokozmos svijeta u sebi, najobuhvatnija je komunikacija koja može da se zamisli, a upravo takvu težnju kroz kinematografski medij izražava ovo djelo Lukasa Nole.
ŽIVOT U VELEGRADU: Sljedeće filmsko ostvarenje koje je prikazano u izboru »Novog hrvatskog filma« je omnibus »24 sata« koji sadrži dva filma: »Sigurna kuća« u režiji Kristijana Milića i »Ravno do dna« u režiji Gorana Aćimovića. Prvi film omnibusa po svedenosti izraza i atmosferi podsjeća u tragovima na Tarantinov »Reservoir Dogs«, ali u Milićevom filmu antijunaci su policajci koji čuvaju važnog zaštićenog svjedoka u napuštenom skladištu. Policajci su prikazani kao tupi sadisti, pijanice i ljudi koji su skloni korupciji. Kako su tri policajca korumpirani, a uz to, i sami upleteni u kriminalne poslove, uz zaštićenog svjedoka i oni su meta likvidacije koja predstoji, što im postaje sve jasnije kako noć odmiče, jer ih u to uvjerava svjedok svojom pričom o detaljima iz njihove crne prošlosti. Milićevi antijunaci nisu pogođeni ubojstvima ili zločinima, kao što smo mi sami pogođeni svakidašnjom agresijom. »Sigurna kuća« potencira problem zla, izražen kroz bešćutne policajce i njihov orgijastički sadizam, tako da redatelj bez zazora suočava gledatelje sa socijalnom opačinom. Umjesto sudara detektiva i zločinaca, Milić predočava pornografiju nasilja, uz naglašeno odsustvo pojma časti. Emocije antijunaka, koje su potaknute rastućom napetošću i orgijastičkim nasiljem, razrješavaju se na koncu općim pokoljem koji donosi dobit glavnom manipulantu situacije, korumpiranom šefu policije. Film najčešće stvara u gledatelju osjećanje izjednačenosti s gledateljskom masom, utisak depersonalizacije u ime zajedništva, ali Milićev film potencira jedan drugi neobičan fenomen, a to je fenomen gledateljeve usamljenosti u kino sali. Filmski gledatelj unaprijed je uvjeren da nikakva intervencija neće promijeniti ono što je predviđeno da se odigra na platnu, a Milić psihičku napetost gledatelja postiže tako što ga ostavlja ispred mehaničkog niza nezaustavljivih prizora orgijastičkog sadizma, naznačujući time gledateljev pasivan položaj prema izopačenim zbivanjima u »Sigurnoj kući«, a ta zbivanja su mješavina sadizma, seksa i nasilja.
»Ravno do dna« je drugi film ovoga omnibusa, čija priča započinje u jedno ljetno nedjeljno zagrebačko jutro. Tom, legenda iz kvarta, bivši rock muzičar, odlazi do bifea gdje za šankom radi njegov prijatelj, no kako dan odmiče, Tom je sve više uvjeren da je trebao ostati doma taj dan. Nakon ubojstva nasilnog policajca Žige ekipa iz kvarta nastoji sakriti leš. Ova na momente opora komedija, uz mnogo novovalne glazbe ranog Prljavog kazališta, Haustora i Azre s dodatkom Parnog valjka, govori o problemu nezaposlenosti i o traganju za identitetom antijunaka filma »Ravno do dna«. Moralna poruka, politički smisao ili sam zaključak gledatelja, nezavisni su od namjera likova u ovoj priči, kao i od unutrašnjih nužnosti događanja u filmu »Ravno do dna«. U pitanju je osjećanje svijeta gledatelja, a ne junaka filma. Zbog čega? Goran Kulenović uspijeva izazvati gledateljevo nezavisno polje konceptualizacije, potencirajući gradskom ikonografijom sadržanom u filmu, urbani kulturni karakter izvan-filmskog svijeta gledatelja. Kulenović korelatski evocira urbani milje i način života koji vlada urbanim svijetom izvan filma, potičući gledatelja da uživa u vlastitim konstrukcijama, koje se javljaju u izvan-filmskom svijetu na koji se Kulenovićev film odnosi. Film »Ravno do dna« sugerira gledateljima da grade izvan-filmske konstrukcije koji se ispred pokretnih slika doživljavaju kao novo iskustvo koje je funkcionalno djelatno s pokretnim slikama Kulenovićevog filma.
Nakon osvrta na cjelokupan izbor »Novog hrvatskog filma« moći će se odrediti stilska pripadnost djela, kojom se potvrđuje pojam »noviji hrvatski film«, i utvrditi stilistički profil takvih filmova, a za sada se može reći, nakon sagledavanja četiri filma, da noviji hrvatski film može ravnopravno koegzistirati s ostalom uvoznom filmskom produkcijom, koja je za neobaviještene posjetioce kina najčešće naizgled atraktivnija, zbog agresivne reklamne kampanje.
Zvonko Sarić
