Arhiv tekstova

Začetak hrvatske književne moderne

Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju 17. veljače 1865. godine. Kranjčević ulazi u književnost u vrijeme kada su najznačajniji hrvatski književnici tog doba smatrali da njihova djela imaju osnovnu funkciju društvenoga prosvjećivanja naroda. Godine 1883., kada Kranjčević objavljuje svoju prvu pjesmu »Zavjet« u pravaškoj »Hrvatskoj vili«, i dalje traju politički sporovi i borbe zbog Nagodbe između Hrvatske i Mađarske iz 1868. Iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom formalno priznata hrvatska državnost, Mađari su dobili pravo nad cjelokupnim zakonodavstvom u oblasti privrede, trgovine i industrije. Pa ipak, kada se na stolici bana Hrvatske našao Ivan Mažuranić (1873. -1880.), prvi ban pučanin, proslavljeni pjesnik »Smrti Smail-age Čengića«, izvedene su u Banovini mnoge reforme. Znatan korak unaprijed učinjen je u oblasti školstva. U Zagrebu je otvoreno sveučilište, a također je dano više slobode štampi. Poslije smjenjivanja Mažuranića, banom Hrvatske imenovan je grof Ladislav Pejačević, a 1883. godine za bana je imenovan grof Karlo Khuen Hedervary, mađarski magnat. Ustoličenje Khuena dogodilo se iste godine kada Kranjčević objavljuje svoju prvu pjesmu. U to vrijeme domoljubnom retorikom šire pjesničko okruženje čine August Harambašić, Josip Eugen Tomić, Franjo Marković, Ivan pl. Trnski, August Šenoa i rani Milan Begović, Mihovil Nikolić i Đuro Arnold.
Silvije Strahimir Kranjčević je kao gimnazijalac bio svjedok i učesnik u političkim borbama Stranke prava. Senj, s Hrvatskim primorjem, bio je tih godina uporište protivunagodbenjačke Stranke prava, tada jedine stvarno oporbene hrvatske političke grupacije. Ante Starčević je bitno uticao na Kranjčevićeve društveno-političke poglede. Uz napomenu da je riječ o razdoblju realizma u hrvatskoj književnosti, to je društveno i književnopovijesni okvir u kojem je izrastao i stvarao Kranjčević. U rodnom Senju 1885., Kranjčević je objelodanio svoju prvu zbirku pjesama »Bugarkinje«, a godine 1898., objavio je »Izabrane pjesme«, dok je njegova treća zbirka »Trzaji« objavljena 1902. godine. Kranjčevićeva alegorična opera u tri čina »Prvi grijeh« tiskana je 1907. Uglazbio ju je Ivan pl. Zajc. Kranjčevićeve »Bugarkinje« budničarskog su karaktera, a nastale su na tragu postpreporodnog retoričkog sloga. Pišući o Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama, Vojislav Mataga navodi da je u pitanju »moderan umjetnički tekst iz kojega se na neponovljiv način očitava čovjekov položaj u svijetu«, te je tako »u stanovitom smislu, tek s Kranječevićem postalo jasno da je i hrvatski književni jezik dospio u onu fazu u kojoj se počinje oblikovati hrvatski književni modernitet«. Sa zbirkom »Izabrane pjesme«, Kranječević je dosegao svoj stvaralački vrhunac. »Izabrane pjesme« sadrže neke od najboljih Kranjčevićevih pjesama u kojima pjesnik tematizira slobodu i ropstvo, domovinu i svijet, sućut i milosrđe, patnju i bol. Kranjčevićeva poezija pripada narativnom tipu, a pjesnik kako svoje, tako i društvene probleme u ovoj zbirci sve češće transponira u snove, vizije i simbole, da bi potom ponovo sagledao stvarnost života u svoj golotinji njegovoj. Kranjčević je pjesnik prevratne, zanosne negacije koja je uzvišena u svojoj anarhičnosti i u svome disharmoničnom očaju, što jesu bile kategorije umjetničke moderne. Nakon hrvatskih latinista, renesanse i baroka s Kranjčevićevom poezijom hrvatska se književnost ponovo priključila europskoj književnoj matici. Silvije Strahimir Kranjčević je umro 1908. godine, a da nije dočekao izdanje svojih »Pjesama« koje su tiskane iste godine.
Ditiramb

(izbor)

Prekrasan život!
Kaljava cesta ode u maglu -
Digneš li glavu tamo k nebesim,
Past će ti na nos kapljica kiše!

Prirodo majko, – kako je tužno
Gledat te tako mamurna lica!
Kako su dosadne mojemu oku
Haljine blatne,
Maćeha zemlja što ih navuče
Plešuć uz svirku eterskih sfera
Okolo sunca…

Ah, ko da mari žarki vjerenik,
Što mu se baka dronjcima kiti!
Ta vječni svemir
Na njeg se smiješi,
I na bezbrojne očice bistre
Vječna praznina, djevica čista,
Plamen mu slatkih cjelova pije.

A on je ljubi -
Ljubi i dugim trakama žarkim
Sebi je svija.
I u nijemom cjelovu tako
Vjekovi ginu kano i časak,
Časak ko vječnost…
A ja na ovom kaljavom danu
Iz bare ove mislima plijem
Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
I vama, tajne pokretne sile,
Svemirski sklade, da vašeg mira
Udahnem tamjan!

Ah, tamo nema varave laži,
Ni suza ni ljudi;
Tamo me val eterni ziba,
I ja u tihom, opojnom času,
Ne znajuć za se, uživam onu
Zaborav slatku, s koje se mrtvim
Otvara nebo.

Gorko je, gorko
Stajat uz odar vlastite volje!
A srce bješe žarko ko svjetlo,
Plameno sunce,
Čisto ko božje biserne zvijezde;
Želje, ko miris otajnog raja,
Da svijet grle, s njime da plaču
I da se smiju s njegove sreće;
Rođen da živiš na krilu lakom
Slobodne misli i da se kriliš
Navijek više – tražeći tamo
Edena kutić, najmanji za se, -
Survaš se onda…u kalnoj bari
Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
Ko munja, koju uguši blato,
A ona je mogla da razbija oblak!
Priredio: Z. Sarić