Arhiv tekstova

Čistoća srca

Naše iskustvo poznaje više putova do istine. Prvi i osnovni put spoznaje istine je vlastito iskustvo. Čudno se, tokom cijele povijesti, ponavlja trajno a neugodno iskustvo da se svatko uči na svojim pogreškama. Čini se da tako mora biti. I razum nam drugačije govori i dobronamjerni ljudi nas upozoravaju i sami osjećamo da ono što činimo ili ono što nas očekuje nije baš dobro, ali ipak činimo. Kada iskusimo da to nije dobro i na nama se obistinjuje poslovica: pametan čovjek uči na tuđim pogreškama, a lud na svojima. Tko to od nas po koji puta nije bio »lud«?
No, svejedno, ipak je vlastito iskustvo i u lošem, a nadasve u dobrom najbolji izvor spoznaje. Drugi izvor našega saznanja je tuđe znanje. Naime, da nema drugih i drugačijih, ostali bismo jako siromašni i u srcu i u pameti. Čovjek uči dok je živ, kaže narod. Poučljivost su stari Grci smatrali jednom od temeljnih kreposti. Jao onom koji misli da toliko zna, te ne može više »ništa naučiti«. Poznata je ona grčka mudrost: znam da ništa ne znam, ali znam da tom spoznajom više znam od vas sviju! Dakle, drugi put spoznaji i znanju je učenje od drugih: roditelja, učitelja, škole, Crkve, društva, itd. Trajna informacija i trajna formacija je proces koji traje cijeli život. Dakle, đaci smo u nekom smislu riječi cijeloga života. Treći izvor naše spoznaje je natprosječna veličina kojom su mnogi od naše braće obdareni. To su učenjaci. Malo tko bi od nas mogao doseći, pa i shvatiti, neke od znanstvenih činjenica, tvrdnji i postavki velikih umova da ne postoji povjerenje upravo u tu njihovu znanstvenu veličinu. Tako su čovječanstvu veliko blago veliki mislioci, stvaraoci, umjetnici, znanstvenici… Od njih primamo što sami često ne možemo provjeriti, ali smo sretni što iza tih tvrdnji stoji njihov autoritet. Tu smo već na području spoznaje za koje je potrebno povjerenje i nadasve puno razboritosti. Bahati, »šupljoglavi«, oholi takve ne priznaju. To su te »male duše« čiji svijet nije veći od njihovog vlastitog kruga na kojem stoje. Zato i stoje sami, ali su dovoljno jaki da iz te osame prezirno gledaju na sve oko sebe. Ako im se dade šansa još i progovoriti, onda više istina nije u funkciji spoznaje i obogaćenja, nego u funkciji »trovanja okoliša«. Četvrti izvor spoznaje o kojem želim ovdje najviše govoriti je ona vrsta spoznaje koja se rađa u savjesti. Naime, u prethodna dva nastavka našega cijenjenog Lista sam namjerno govorio o savjesti kao posebnom i samo za čovjeka vlastitom daru. Jer, savjest je darovana samo čovjeku koji je po njoj odrediv i moralan. Moralnost čovjeka spada na njegovu bit čovječnosti. Zato je savjest privilegirano mjesto u kojoj se događa čovjekovo samoodređenje. Mi vjernici vjerujemo da je savjest jedini prostor u kojoj progovara sam Bog. Zato se u području savjesti događa i odluka za ili protiv Boga. Dakle, savjest je mjesto vrlo dramatične odluke vjere i nevjere – dobra i zla. Stoga je prihvatljiva istina i najobvezujuća ona koja se dogodi u savjesti. Imajući u vidu da se biblijska savjest poistovjećuje sa srcem – središtem čovjeka – dobro je razmišljati o istini koja se spoznaje srcem. Od svih nabrojenih putova do spoznaje istine, čini nam se da je ipak najvažniji ovaj put spoznaje. Mislim, vrlo je siromašan čovjek koji možda ima sve ostale putove do istine otvorene, a da mu je ovaj put zapriječen ili zamagljen. Koja korist od onoga i onakvoga znanja?! On tim spoznajama ne može odrediti sebe i ne može stati u red dobrih ljudi. Možda u nekom smislu može stati u red velikih. A da li je to bitno? Čemu biti velik, a ne čovjek? Mnogi su ušli u povijest po velikim djelima, a ostali su mali ljudi, upravo zato što su zanemarili glas savjesti u srcu i glas koji je dolazio »s one strane«. Pristanak volje na istinu, koja nam se javlja preko savjesti i u savjesti uvijek je povezana teškoćom odlučivanja, jer se čovjek mora opredijeliti. Lakše je biti neodređen i nedefiniran. Međutim, najteže je živjeti s ljudima koji se i prema istini nisu opredijelili. Tako zapravo ima malo onih koji prihvaćaju istinu, koja ih često i nadilazi, ali s time nije prestala biti ni istinom, niti je prestala biti zahtjevnom, samo smo neprihvaćanjem mi zapriječili toj i takvoj istini da dođe drugima. Stoga ako me otvoreno pitate gdje je krivica za sve što se naziva zlom, moram jednostavno odgovoriti: prljavo srce. Ništa nema odvratnije ali ništa odgovornije, nego se protiviti vlastitoj savjesti i čistoći srca, te tako zapriječiti i sebi i drugima da ona istina koja dolazi »s one strane – od Boga« ostane bez ploda i u nama i ne bude posredovana onima koji bi je preko nas mogli čuti. Koji dakle zadatak stoji sada kao najvažniji pred našom zajednicom? Mislim: čišćenje srca. Poraditi od sebe i na sebi i isključivo od sebe, a ne od drugih, da bi moje srce što je moguće više bilo očišćeno predrasuda, osuda, prezira, zle volje, zlih misli prema drugima i bilo slobodno za prihvat osnovnog evanđeoskog pravila: što ne želite da drugi čine vama, nemojte ni vi činiti drugima. To je prva i temeljna metodologija »čišćenja srca«. Ako hoćemo bolju budućnost za druge, a spas za sebe, moramo danas početi očistiti svoje srce tim evanđeoskim aksiomom, inače se istina neće dogoditi i možda ćemo činiti velike stvari, a ostati mali ljudi ili, ne daj Bože, neljudi!                                         g