Arhiv tekstova
Reforma vojske je značajan posao
Boris Tadić je rođen 15. siječnja 1958. godine u Sarajevu, a diplomirao je socijalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao profesor psihologije, klinički psiholog u Vojsci i istraživač na više projekata iz oblasti razvojne i socijalne psihologije. Od 2003. godine je profesor politike i advertajzinga na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Osnivač je i prvi direktor Centra za razvoj demokracije i političke vještine od 1997. do 2002. godine.
Za zastupnika u Vijeću građana Savezne skupštine izabran je 2000. godine. Bio je potpredsjednik Vijeća građana, član Odbora za obranu i sigurnost i prvi predsjednik Komisije za kontrolu službi sigurnosti. U Vladi Savezne Republike Jugoslavije 2000. godine bio je ministar telekomunikacija, a od ožujka ove godine nalazi se na funkciji ministra obrane Srbije i Crne Gore.
HR: Kako teku poslovi na reformi vojske, što je svakako jedan od bitnih preduvjeta našeg integriranja u Europu?
Možemo biti zadovoljni onim što je urađeno. Međutim, kada se pristupa tom novom koncipiranju sustava obrane, moramo biti svjesni činjenice da je recimo danas NATO vrhunska politička institucija, a tek je u drugom redu ili dimenziji sigurnosno-vojna institucija. Mi se također suočavamo s time, s tom potrebom novog koncipiranja ideje obrane i nacionalne sigurnosti. Mislim da je naša vrlina u tome da imamo dovoljno samokritičnosti kada je u pitanju promjena sustava vrijednosti, ali smo s druge strane skloni omalovažavati vojsku koja uopće nije tako beznačajna i nekvalitetna institucija, kao što mnogi misle, a koja je i sama trpjela ogroman pritisak Miloševićevog režima i pri tom morala opstati u tegobnim okolnostima. Kao i svaki sustav koji je izdržao pritisak i opstao, ona pokazuje na kraju i izvjesnu vitalnost, na što se ja danas kao ministar obrane oslanjam u procesu reformiranja naših oružanih snaga. Naravno da imamo jedan dio oficirske strukture koji je već prilično ukrućen i teško može razumjeti vrijeme koje dolazi. Svakako da će biti personalnih promjena u vojsci, ali da bismo čitav sustav obrane i oružane snage reformirali i učinili ih u punom smislu te riječi interoperabilnim s drugim sigurnosnim sustavima, i sustavima oružanih snaga u svijetu prije svega u NATO strukturi, moramo izmijeniti i sustav vrijednosti, kako u našoj političkoj strukturi, tako i u našem građanskom životu, jer ne može vojska biti idealna institucija a da čitavo ostalo okruženje ostane nereformirano. I nemoguće je uopće da jedna institucija bude idealizirana ili savršena a da osnova društva bude sva puna tamnih mjesta, tako da je to jedan politički proces i ako mi dozvolite sada jednu filozofsko-obrambenu opservaciju – upravo u izmjeni sustava vrijednosti i u reformiranju naše političke scene nalazi se u stvari prva pretpostavka naših obrambenih reformi, jer građani su ti koji su garant dobrog obrambenog sustava. Oni trebaju plaćati vojsku od svojih poreznih davanja, a to će činiti s punim uvjerenjem samo ukoliko znaju u kom pravcu ta vojska treba ići i u kom pravcu građani trebaju ići.
HR: Što je s odlukom o skraćenju vojnog roka?
Mi u stvari nismo usvojili odluku o skraćenju vojnog roka, već odluku o prijevremenom otpustu jedne klase vojnika. Skraćenje vojnog roka je ozbiljna tema i sustav reformi ne smije se ni po koju cijenu promatrati isključivo kroz skraćenje vojnog roka. Prosto, u medijima su pogrešno prenijeli informaciju… Kada govorimo o skraćenju vojnog roka, NATO eksperti se prosto naježe na tu temu. Zbog čega? Zbog toga što su kod nas na pogrešan način spojeni fonovi – reformirana vojska jeste skraćeni vojni rok, ili reformirana vojska je samo profesionalna vojska. To uopće nije istina. Imate reformirane vojske i jako moderne vojske koje uopće nisu samo profesionalne. Na primjer, njemačka vojska je vojska koja ima i redovan vojni rok i profesionalni sastav. Druga stvar je engleska vojska koja ima samo profesionalni sastav, ali biste se veoma iznenadili kada biste vidjeli koji sve modaliteti vojnog roka ili koje sve obveze imaju građani tih država kada je u pitanju služenje vojnog roka. Ako me pitate za duljinu vojnog roka, svatko onaj tko nešto zna o obuci vojske zna da je dvanaest mjeseci minimum da bi vojnik bio obučen. Devet mjeseci je sa stanovišta struke previše skraćeno i olako. Skraćivanje vojnog roka je lijepo sa stanovišta želja ali nije dobro sa stanovišta realnosti. Tu se sada postavlja i pitanje u kom ćemo pravcu mi ići – hoćemo li ići u pravcu profesionalizacije vojske ili ćemo ići sa zadržavanjem takozvanog ročnog sastava. Mi smo sad tek na početku procesa reformi. Nemamo diskusije i mjerila, potrebna je za to ozbiljna analiza, a za to nam je potrebna i strana ekspertna pomoć, upravo strani eksperti. Za to je potrebno vrijeme, ne trebamo previše žuriti u donošenju ovakvih odluka, jer one su strateške, koncepcijske prirode. Država koja nema valjanu strategiju sustava sigurnosti i obrane i koja ne donosi odluke poslije ozbiljnih analiza osuđena je na kaos. Jer kaos u sustavu obrane je sasvim sigurno kaos u društvu i to moraju građani znati. Vrhunsko političko reformsko pitanje zato jest proces reformiranja oružanih snaga. Ima mnogo onih koji smatraju da je demokratizacija uređenja, ili društva, znak jednakosti s ukidanjem vojske. To su neodgovorna razmišljanja koja pokazuju potpuno nepoznavanje stvarnosti. Naprotiv, zaštita demokracije podrazumijeva reformirane i snažne oružane snage. Obratite pažnju na svaku zemlju i njihov sustav sigurnosti. Posebno poslije 11. rujna sve one daju prioritetni značaj tome. Ne postoji nijedna moderna industrijska zemlja koja je barjaktar demokratizacije svijeta ili nosilac demokratskih vrijednosti koja nema snažan sustav obrane i sigurnosti. U svakom slučaju, ako je moguće da se vojni rok skrati, bit će skraćen, ako nije moguće neće biti skraćen. Što je imperativ? Imperativ je sigurnosni sustav – mi imamo rizike i prijetnje na koje moramo biti sposobni odgovoriti.
HR: Je li civilno služenje vojnog roka u suglasnosti s takvom koncepcijom?
Kako da ne. To je drugo pitanje. Civilna služba kao što je to i vojna služba ili civilno služenje vojnog roka, kao što je kod nas odomaćen naziv, u suštini je contradictio in adjecto, jer se radi o tome da građanin ulazi u režim civilnog služenja. No, svatko tko je bio vojni obveznik zna da onog trenutka kad ulazi u civilno služenje više nema suštinski vezu s vojskom i biva pod nadzorom civilnih organa. On postaje kao bilo koji službenik u poduzeću koji je u režimu radnog odnosa, ali za to ne dobiva plaću i toga moramo biti svjesni. To je dakle jedan institut koji uvodimo sistemom uredbe, a kasnije ćemo regulirati zakonom, odnosno što prije ćemo izmijeniti zakon o vojsci ili ćemo donijeti jedan zakon o služenju vojnog roka odnosno o vojnoj obvezi.
HR: Što onda dakle podrazumijeva takva »civilna vojna« obveza?
To je u stvari institut koji podrazumijeva poštivanje ljudskih prava vezanih za vojnu obvezu, jedno od civilizacijskih načela. Igrom slučaja osamdesete godine sam se prvi put bavio istraživanjem slučajeva vezanih za odbijanje služenja vojnog roka pod oružjem. Radi se o tzv. prigovoru savjesti. Ima mnogo mogućnosti zlouporabe prigovora savjesti, mnogo konfuzije u razumijevanju civilnog služenja vojnog roka. Mnogi ljudi smatraju da će na taj način izbjeći vojni rok i da će imati lagodnije okolnosti da to vrijeme koje je država odredila za služenje vojnog roka, u ovom slučaju civilno služenje, provedu u nekim boljim okolnostima. Neke majke me pitaju o tome da li bi mogle svojim sinovima odnijeti svoju domaću, majčinsku hranu, neke pitaju zbog toga što misle »dobro je, spava će kod kuće, pa će biti sve u redu«. Međutim, radi se o tome da su to vrlo teški poslovi koji zahtijevaju velika psihička naprezanja, poslovi za koje nema dovoljno uposlenih, tu se radi u institucijama za mentalno retardirane, na primjer, ili institucijama u kojima žive stari ljudi kojima je potrebna pomoć, u humanitarnim organizacijama. Moramo biti realni i reći da uopće nije jednostavno brinuti se o higijeni starih ljudi, čitav dan, i na taj način odužiti svoj dug. Sve zvuči kao fantastično rješenje, međutim, kada uđemo u realnost i kad malo osmotrimo kako to izgleda u drugim zapadnim državama, onda imate mnogo slučajeva da se ljudi odlučuju na civilno služenje pa onda traže da se vrate na vojni rok, jer je lakši. Nije ideja da mi napravimo društvo maminih maza, ideja jest da napravimo društvo u kojem su mladi ljudi spremni preuzeti odgovornost za realan život koji ih čeka u budućnosti. Mogućnost civilnog služenja vojnog roka je čisto reformski zahvat, čega nije bilo do sada, u stvari bilo je pro forme, ali suštinski nije. S druge strane, želim ipak ne širiti iluzije. To je vid demokratizacije vojske.
HR: Nas kao manjinski list zanima i taj moment multietičnosti i multikonfesionalnosti. Kako stoji stvar s religijom u vojsci?
Stvar s religijom stoji sve bolje. Imam najavljene razgovore s gospodinom Hočevarom, već smo se sreli na jednom od skupova gdje smo dogovorili naš sastanak na tu temu, imao sam razgovor u Patrijaršiji, imao sam razgovor s muftijom u Novom Pazaru i to su pitanja koja u reformskom smislu želim uvesti što prije u vojsku. Znači, multikonfesionalnost je jedna činjenica vojske SCG koja mora biti uvažena i sa stanovišta religijskih prava vojnika. Ne ide baš lako ni sa stanovništva osiguravanja svećenika, koji bi dolazili u vojsku raditi kao vojni svećenici. Ali, to je jedan od mojih reformskih ciljeva. To nije cilj vrhunskog reda, ali je cilj koji se podrazumijeva. S druge strane određeni religijski principi zahtijevaju i promjenu hrane u vojsci, što za nas predstavlja veliko opterećenje u financijskim uvjetima u kojima nemamo ni normalan doručak, koji je na neki način standardiziran svih prethodnih godina. Taj doručak je jednoličan i najveći je problem, kao obrok, u vojsci, koji sada uočavam. Ali, na primjer, pripadnicima islamske vjerske zajednice osiguravamo doručak u skladu s vjerskim principima te zajednice. Demokratsku kontrolu vojske i utjecaj demokratskog društva na vojsku možemo na neki način mjeriti s poštoivanjem ljudskih prava i religijskih prava koja imaju pojedinci građani koji dolaze na služenje vojnog roka.
Mi se, osim toga, vodimo mišlju da uvedemo novu kategoriju, jedan novi institut u vojsku, koji se zove ombudsman. To je jedna od karakteristika njemačke vojske. To je osoba-institut koji bi se bavio zaštitom ljudskih prava generalno gledajući za sve pripadnike vojske, bilo da su na služenju ili da su časnici. To bi bio samo vojni ombudsman.
Imate li još neku sugestiju?
HR: Iz Vojvodine je bilo zahtjeva da se služi vojni rok po teritorijalnom principu…
Nisam sklon tome kao ministar obrane. Razmotrit ćemo i tu okolnost i to je isto jedan od zahtjeva koji imaju, da tako kažem, previše regionalni i teritorijalni karakter. S druge strane, dovode nam u pitanje čitav sustav obrambene popune po jedinicama, a ja moram voditi računa o čitavom sustavu obrane, pa u tom smislu on će biti prioritetan. A ako bude moguće to s lokalnim služenjem vojnog roka, onda će tako i biti.
U Crnoj Gori smo prihvatili takav princip i sad imamo problem popune jedinica. U toj republici imamo i više drugih problema. Moramo voditi računa o svim balansima, ali imate na primjer neke činjenice na koje se ne obraća pažnja kad se politički govori o vojsci, kao što su demografske činjenice. Nama ne odgovara da imamo vojsku koja je jednonacionalna u multietničkoj zajednici, vojsku koja je jedno-religijska odnosno jedno-konfesionalna u multi-konfesionalnoj zajednici, pa u tom smislu moramo voditi računa o svim balansima. Struktura komandnog kadra je, također, vrlo ozbiljno pitanje.
HR: Koliki se broj vojnih obveznika predviđa?
To je pitanje koje dolazi na kraju. Sad je to pitanje u središtu pažnje zbog neodgovornih diskusija nekih ljudi po medijima koji su objektivno i naslonjeni na čitav sustav obrane. To je pitanje na koje ćemo odgovor imati tek nakon svih analiza. Mogu vam reći, i iz NATO-a dobivamo sugestije »Ne diskutirajte o broju vojnika, dok prvo ne završite diskusiju o prirodi ili kakvoći vojske, o njenom karakteru, njenoj namjeni, strukturi«… Broj vojnika je tek posljedica završenih analiza. On je posljedica reformi a ne prethodnica reformi.
HR: Gospodine ministre, čuva li Vojska Srbije i Crne Gore Ratka Mladića?
Ne, ne čuva vojska Mladića, po mojim saznanjima. Vojska je jedan ogroman sistem – da je netko kojim slučajem, tko je ranije bio u vojsci, sada možda u sistemu zaštite Ratka Mladića, ne mogu odgovoriti. Ali, da budem krajnje realističan čovjek, ja sam sto i možda pet-deset dana ministar obrane. Mi smo proveli brojne istrage vezane za one koji su optuženi pred Haaškim tribunalom. Moj stav jest da se svi koji su optuženi pred Haaškim tribunalom u principu moraju tamo i naći, iz proste činjenice što smo mi članica UN, a Haaški tribunal je institucija Ujedinjenih naroda. A ako me pitate jesam li osobno zadovoljan tom institucijom, moram reći da nisam. Ali, ono što je suština jest da svi koji su činili ratne zločine moraju biti osuđeni, kome god da su pripadali. To je pretpostavka normalnog života i individualizacije krivice, da ne bi bile okrivljene sve institucije. Znači, ne prihvaćam kolektivnu krivicu, ne prihvaćam ni krivicu Vojske SCG, kao što ne prihvaćam ni krivicu Hrvatske vojske, ni muslimanske vojske. Prihvaćam samo individualnu krivicu. Inače, kad bismo se tome vratili, onda bismo morali analizirati kroz čitav prošli vijek tko je sve bio kolektivno kriv. Tada bismo mogli optužiti čitav njemački narod za kolektivnu krivicu, a to baš i nije tako. g
