Arhiv tekstova
Bumerang korupcije
Vlast u Beogradu je, po svemu sudeći, u ozbiljnoj nevolji. Najnovije istraživanje raspoloženja javnog mnijenja agencije Strategik marketing pokazuje vrtoglavi pad rejtinga vladajuće Demokratske stranke (treće mjesto), uspon Demokratske stranke Srbije na čelnu poziciju i munjeviti prodor najmlađe stranke G17 Plus na drugo mjesto, tik uz Koštunicu. Gore od samog rezultata je tendencija koja govori da se DSS stabilizira na vrhu, popularnost Labusove partije najbrže raste, a DS (time i DOS) još brže pada. Čak i dvije stranke bivšeg režima – Srpska radikalna i Socijalistička partija Srbije – uočljivo popravljaju svoj rejting.
Nakon povratka iz Washingtona premijer Živković morati će se, kako se čini, ozbiljnije no ikad za poslednjih nekoliko mjeseci, suočiti s odgovorom na osnovnu dilemu: što se to tako loše desilo s njegovom strankom, vrhom DOS i samom Vladom da je moralni kredit nakon Đinđićevog ubojstva nemilice potrošen. I još pride – mogu li prenaglašeni vanjskopolitički uspjesi i komplimenti nadoknaditi poražavajuće bilance jednog improviziranog, a nadasve kontroverznog manira vladanja na domaćem terenu. U tome će, nema sumnje, premijeru više pomoći politički analitičari i istraživači aferaške prirode ovdašnje političke scene nego, recimo, njegove stranačke i koalicione kolege, koji su preokupirani brigom kako očuvati svoj dio vlasti, da se politički pozicioniraju (prije konačne izborne provjere, najvjerojatnije, iduće godine) u uzajamnim antagonizmima i sukobima. Sve u svemu, za premijera posla preko glave, sekiracija još više, a manevarskog prostora sve manje.
Četiri i pol mjeseca nakon ubojstva Zorana Đinđića, vladajuća garnitura – suprotno očekivanjima i prognozama – pokazuje da neke lekcije nije, a možda i ne želi naučiti. Policijska akcija Sablja je, nesumnjivo, dala rezultat, ali se vremenom njena bilanca ubrzano topi pred činjenicom da nije bila strateški poduhvat protiv organiziranog kriminala, već prvenstveno puka osveta države za ubojstvo premijera. Čak svojevrstan oblik samoobrane kreatora vlasti i pokušaj da se odgovornost za tragediju 12. ožujka prebaci isključivo na zemunske kriminalce. Iz dana u dan osumnjičeni se puštaju iz pritvora, ponovo se slobodno šetaju, mnoge optužbe su pale već u istražnom postupku, a raste i strepnja da bi sudovi već najesen – što zbog aljkave policijske istrage, što zbog politički motiviranih hapšenja – mogli relativizirati sve što je Sablja postigla. Pogotovo, ako se bude i dalje inzistiralo na tezi da je Đinđića likvidirao ulični kriminal, a ne i država u obliku njenih specijalnih jedinica DB.
Nagovještavao se i očekivao Skalpel, proširenje borbe protiv organiziranog kriminala u gospodarstvu, financijama, telekomunikacijama, proizvodnji i trgovini strujom i naftom, bankarskim sektorima. Sve to je palo u vodu onog trena kada se shvatilo da bi se otišlo »predaleko«, »zalutalo tamo gdje nije poželjno«.Kao što je na mig političara policija bila izuzetno efikasna u potjeri za obič-nim kriminalcima i ubojicama, tako je – stiče se dojam – na signal političkih krugova, ta ista policija učinjena nemoćnom kad je trebalo otvoriti dosije mnogo suptilnijeg i opasnijeg gospodarskog i financijskog razaranja Srbije. Kako u vrijeme Miloševića, tako i danas, kada se pokazuje da su bogataši i ratni profiteri uspjeli pregrmjeti tranzicijski rizik i ponovo preuzeli poziciju moćnih i uticajnih lobija.
Umjesto Skalpela, počela je proizvodnja političkih protivnika po Miloševićevoj matrici, čak i obnavljanje čuvene formule »tko nije s nama (reformistima) taj je protiv nas«. Zaredale su se nove političke afere, raspredalo se o krivici i nevinosti Čedomira Jovanovića i Vladimira Bebe Popovića, Vlada je do kraja iskomplicirala (i pokvarila) odnos s većinom, uglavnom, tiskanih medija, a njeno skandalozno ponašanje u slučaju ponovnog izbora osporenih i kompromitiranih članova Radiodifuznog savjeta samo joj je dodatno uvećalo količinu negativnog naboja protiv nje. A kada je priprijetilo da to (a i neke druge afere, kao, recimo, pokušaj da sa EU odigra simultanku oko izvoza uvezenog šećera) iskomporomitira njen reformski kurs, ušla je u novi obračun, ovog puta s vrhom Narodne banke Srbije, jedinom državnom institucijom nad kojom Demokratska stranka nije imala potpunu kontrolu. Otvorila je dosije politički preambicioznog i razgoropađenog guvernera Dinkića, koji je hitno smjenjen, ali je javnost uskraćena za uvjerljivije objašnjenje je li samo Dinkićeva politička avantura bila razlog za uklanjanje, inače, uspješnog guvernera centralne banke, ili je riječ i o mnogo dubljoj političkoj igri.
Dinkićeva smjena se, međutim, ovih dana Vladi vraća u neku ruku kao bumerang. Okrenula je protiv sebe uticajnu G17 Plus i dio javnosti koji joj je bio sklon, ubrzo su uslijedile i konkretne optužbe o »pranju novca«, korupciji i malverzacijama oko privatizacije u vrhu vlasti u slučajevima Zorana Janjuševića i Nemanje Kolesara. Sve što se potom dešavalo, otvaranje fronte protiv G17 Plus i reagiranja Vlade, njenog ministra policije, tužilaštva, u velikoj mjeri je poljuljalo (svojevremeno) pompezno promoviranu transparentnost vlasti.
Ma što istraga (ako je u pravom smislu i bude) pokazala, već sada je jasno da i ova Vlada nije baš pretjerano imuna na iskušenja novca i moći i spregu biznisa i državnih funkcija. I upravo na tome, na pokušaju da se i ova, najnovija kompromitacija zataška, eksperti nalaze objašnjenje što se gotovo godinu i pol dana odugovlači s usvajanjem zakona o sprečavanju konflikta interesa, suštinskom propisu koji bi morao eliminirati korupciju i zloupotrebe u vlasti. Nagoviještena kolektivna ostavka vladinog Savjeta za borbu protiv korupcije (zbog nemoći da išta uradi) samo je ilustracija koliko se i nova »demokratska vlast« prilagodila manirima i običajima svojih prethodnika. g
