Arhiv tekstova
Hrvatska zajednica u fazi konstituiranja
Kada se govori o položaju hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori nužno je razdvojiti s jedne strane njen pravni, a s druge strane njen stvarni položaj.
Jer, iako se prema pravnom položaju nacionalno-manjinske zajednice u ovoj zemlji ne razlikuju, njihov stvarni položaj ovisi ne samo od garantiranih manjinskih prava i principa sadržanih u obvezujućim međunarodnim pravnim i političkim dokumentima i unutarnjem zakonodavstvu, već i od sposobnosti same zajednice da se samo-organizira u cilju artikulacije i ostvarivanja svojih interesa.
PRVI PUT MANJINA: Hrvatska nacionalna zajednica u Srbiji i Crnoj Gori je prema svojoj organiziranosti i stupnju ostvarivanja prava u mnogome u lošijoj poziciji od ostalih nacionalnih manjina. O razlozima zbog kojih je tako, Lazo Vojnić Hajduk, predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća, kaže: »Prvi put u svojoj povijesti Hrvati u SCG su u statusu nacionalne manjine iz kojeg proizlaze i određena prava. Prvo što je potrebno učiniti stoga je buditi i formirati svijest o pripadnosti hrvatskom narodu ovdje, odnosno svijest o tome da postoji matična zemlja, a da smo ovdje nacionalna manjina. Za formiranje i očuvanje kulturnog identiteta i nacionalne svijesti u jednom modernom smislu, a ne samo u folklornom,neophodne su dakako institucije preko kojih će se realizirati ovi ciljevi.«
Lazo Vojnić Hajduk smatra da »kad se govori o hrvatskoj zajednici postoji nekoliko segmenata značajnih u društveno-političkom smislu: to je Crkva kao prvi bitan segment, zatim Forum hrvatskih institucija i organizacija kao drugi, i Hrvatsko nacionalno vijeće kao struktura koja objedinjuje ove segmente. Svi ovi segmenti su samostalni, ali se u nekim dijelovima i preklapaju.«
U čemu je značaj ovih institucija? »Kako god promatrali hrvatsku zajednicu, Crkvu ne možemo izostaviti i izdvojiti jer je imala i ima izuzetan kulturni i duhovni značaj u životu Hrvata i u očuvanju nacionalnog identiteta. Forum je kad je formiran objedinio institucije i organizacije koje su djelovale u hrvatskoj zajednici i na taj način učinio mogućom međusobnu komunikaciju i interesno povezivanje, a Hrvatsko nacionalno vijeće je nova institucija koja u duhu europskih uzusa, koji reguliraju nacionalno-manjinska prava, omogućuje njihovo ostvarivanje s tim da je u danim uvjetima donekle upitno njihovo ostvarivanje«, smatra Vojnić Hajduk.
MANJINSKA SAMOUPRAVA: Krajem siječnja ove godine održana je konstitutivna sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća kao prvog tijela manjinske samouprave Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori. Ovo tijelo ima pred sobom zadaću ostvarivanja interesa hrvatske zajednice u sferi kulture, obrazovanja, informiranja i upotrebe jezika. Konstituiranjem Hrvatskog nacionalnog vijeća postavila su se mnoga pitanja glede nadležnosti Vijeća u odnosu spram političkih stranaka te različitih udruga. »Političke stranke Hrvata koje postoje ne trebaju se boriti za vlast unutar hrvatske zajednice već za vlastite pozicije u široj društvenoj zajednici, u predstavničkim tijelima na svim razinama. Hrvatsko nacionalno vijeće pak ima ulogu da integrira hrvatsku zajednicu unutar sebe i u društvo u kojem živimo. Svjesni smo i razlika koje postoje unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, jer svaka subregija ima svoje specifičnosti – Subotica kao općina s najvećom koncentracijom Hrvata, pa Sombor i Podunavlje, te Srijem.«
U situaciji kada se hrvatska zajednica nalazi u periodu konstituiranja kao nacionalno-manjinska zajednica Lazo Vojnić Hajduk je mišljenja kako se uloga medija u sadašnjoj situaciji treba staviti čak ispred obrazovanja, jer je informiranje unutar zajednice i informiranje drugih o hrvatskoj zajednici od presudnog značaja. »Mislim da su pozitivni trendovi u toj sferi, postojeći mediji su u fazi svog oblikovanja iako ne idu istim trendom razvoja, i smatram da je svaki segment vrlo važan i radio i TV i tiskani mediji, a i internet. » Na pitanje očekuje li se i od koga pomoć u ostvarivanju ciljeva koji stoje pred hrvatskom zajednicom, Vojnić Hajduk odgovara: »Očekujemo pomoć od matične države koja je od strategijskog interesa za opstojnost Hrvata na ovim prostorima. S druge strane, kad gledamo koliko se domicilna zemlja brine o nama onda je to katastrofalna situacija, jer je Zakon donijet i prezentiran u Europi a osim toga vrlo malo je učinjeno.«
SUBOTIČKI CENTRIZAM: U posljednje vrijeme često se govori o »subotičkom centrizmu« unutar hrvatske zajednice. Zvonko Tadijan, direktor Osnovne škole »Ivan Goran Kovačić« u Sonti, smatra da je ona postojala ranije jer sve se događalo praktično u Subotici i oko Subotice. »Međutim, u posljednje vrijeme kad je malo počelo »popuštanje« vodi se računa i o nama koji smo malo dalje od Subotice. Mislim da tu Hrvatska riječ vrlo važnu ulogu igra kao list, imamo izvješća s terena iz dopisništava tako da svi praktično možemo vidjeti po Vojvodini što rade te naše hrvatske organizacije, udruge itd. Kod formiranja Hrvatskog nacionalnog vijeća možda je bilo malo nesnalaženja, jer mislim da nisu u Vijeću zastupljeni svi dijelovi, odnosno sva mjesta u kojima žive Hrvati i u kojima imaju svoje hrvatske udruge. Mislim da se još nismo snašli u ovom novom položaju i tek za neko vrijeme ćemo kao zajednica moći bolje iskoristiti svoja manjinska prava.«
Zvonko Tadijan kaže da se od prošle godine čine napori da se formiraju odjeljenja i za nastavu na hrvatskom jeziku: »Problem koji se nama javlja, a vrlo je velik, je to što ljudi još uvijek ne shvaćaju što je to biti nacionalna manjina. S druge strane je problem jezika gdje mi uglavnom koristimo ovu našu ikavicu. Međutim, sada imamo pravo školovanja na materinjem jeziku i to još nije iskorišteno u pravoj mjeri. U Sonti će biti nastave hrvatskog jezika za ovu školsku godinu, međutim to ide jako teško, ima kadrovskih problema jer treba imati obučene nastavnike, a s druge strane iako se u Sonti najveći postotak stanovnika izjašnjava kao Hrvati, kada dođete u situaciju da pravite odjeljenje onda imate možda desetak prijavljenih učenika ili ni toliko za obrazovanje na materinjem jeziku.«
HRVATI U BEOGRADU: U Beogradu prema posljednjem popisu ima preko 10 tisuća Hrvata. Međutim kao da ih nema, jer ne postoji, osim Crkve, niti jedna institucija gdje bi se Hrvati okupljali ili preko čijih bi aktivnosti postala vidljiva prisutnost Hrvata u glavnom gradu. Vladimir Matković, novinar kulturne rubrike lista Danas, u vezi s tim kaže: »Jedan od problema hrvatske zajednice u Beogradu je da se mnogi ljudi jednostavno boje izjasniti Hrvatima, da ne bi možda imali problema na mjestima na kojima su, a s druge strane mislim da bismo mi tu trebali biti aktivniji. Ovako, kad se kaže hrvatska zajednica, meni to djeluje više fiktivno, kao skup nekih lokalnih, subotičkih zapravo udruga i institucija i ja tu sebe konkretno ne vidim nigdje. U Beogradu sve što se događalo – događalo se u okviru Crkve, tako da je za beogradske Hrvate crkva jedino mjesto gdje su imali priliku reći što ih muči. Svećenici su se trudili da taj narod održe, ali to nije opet institucionalno organizirano onako kako bi trebalo biti. Hrvati u Beogradu su u velikoj mjeri izloženi tihoj asimilaciji, suviše smo raspršeni, vrlo često u mješovitim brakovima, pa bi bilo potrebno da se pojave pojedinci koji bi nas okupili oko neke udruge ili institucije i osmislili neke programe«.
U kojoj mjeri se iz Beograda vidi i prati što se događa na kulturnom ili političkom planu u mjestima gdje ima više Hrvata i gdje su kompaktnije i aktivnije zajednice? »U Beogradu se to baš ne prati mnogo, jedino se Hrvatska riječ povremeno čita, a kao što sam rekao među beogradskim Hrvatima ne postoji volja da se javno očituju kao Hrvati. Iz Beograda se uglavnom vide problemi i sukobi u hrvatskoj zajednici dok je isto tako vidljivo i da su druge manjinske zajednice od Rusina pa do Mađara mnogo bolje organizirane«. g
