Arhiv tekstova
Novi hrvatski film (II.)
Prošlog je petka završen Deseti međunarodni filmski festival »Palić 2003.«. U okviru Festivalske ponude Regionalni programi, a u izboru redatelja Branka Ištvančića, prikazani su filmovi iz novije hrvatske kinematografske produkcije.
Tijekom prva tri dana festivala pred malobrojnom publikom u Amfiteatru Otvorenog sveučilišta prikazana su tri filma: »Ne dao bog većeg zla« redateljice Snježane Tribuson, »Nebo, sateliti« redatelja Lukasa Nole i omnibus »24 sata«, koji sadrži filmove »Sigurna kuća« Kristijana Milića i »Ravno do dna« Gorana Aćimovića, o kojima smo pisali u prošlom broju.
OPORA SJEĆANJA: U ponedjeljak 28. srpnja nastavljen je prateći program »Novi hrvatski film« projekcijom kinematografskog ostvarenja »Je li jasno, prijatelju«, koji je režirao Dejan Aćimović. Nakon suvremene kvartovske zbilje, te urbanog miljea i atmosfere omnibus filma »24 sata«, Aćimovićev redateljski prvijenac kroz priču o Martinu, osuđenome na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog namještenog ubojstva, predočio nam je oporo sjećanje zatvorenika koje se ne želi, ali koje se ne može promijeniti.
Aćimovićev film govori o nasilju i torturi u jednom zatvoru bivše Jugoslavije. Zatvorenici, mali i veliki lopovi, ubojice i silovatelji, politički zatvorenici i albanski separatisti, smješteni su zajedno u zaseban zatvorski svijet u kojem se sve razlike između njih brišu. Film je baziran na istinitim događajima. Ovaj film Dejana Aćimovića više je ljudska drama iz vizure zatvorskog svijeta, nego politički kalendar osamdesetih godina. Glumac Milan Pleština, koji igra Martina, ostvario je odličnu ulogu kreacijom lika mirnog čovjeka koji jedne noći zbog namještenog slijeda događaja počini zločin. Iako je opterećen grižnjom savjesti, Martin i u zatvorskim uvjetima među mentalnim bolesnicima i ubojicama uspijeva očuvati svoju suštinsku dobrotu, koja je jedini tračak svjetla u izopačenom svijetu ljudskih ostataka koji su na izdržavanju svojih zatvorskih kazni. Martin je ipak jedini pojedinac u cijeloj paleti likova kojemu to uspijeva, što ga opet pozicionira kao marginalca u zatvorskim uvjetima.
Film »Je li jasno, prijatelju« prikazuje odsustvo svake mogućnosti preobražaja kriminalaca u okviru zatvora. Tipična je tvrdnja osuđenika da je zatvor posebna škola kriminala. Redatelj Aćimović u vrtložnom prizivu starih pitanja otvara karte sudbina zatvorenika u zatvorskom realitetu svakodnevnice. Govorom svog junaka Martina, Aćimović iskazuje doživljaje duše koje boje naša bića. Nakana redatelja je bila da tematizirana prošlost postane osobni ulog za sadašnjost i budućnost. Kroz priču o osobnom iskustvu subjekta autobiografskog diskursa, Aćimović potencira problem strahote nemogućnosti samo-uspostavljanja personalnosti u svijetu zatvora. Svojim filmom »Je li jasno, prijatelju«, Aćimović je ogoljeno prikazao užas nemoći uspostavljanja osobnog identiteta u kolektivizmu, kojem se Martin opire svojim permanentnim zahtjevom za individualizacijom mišljenja.
Naglašenom personalnošću autora, Dejan Aćimović narativnom strategijom svog kinematografskog ostvarenja, kroz tematiziranu prošlost o socijalnoj i političkoj zbilji predočava gledateljima osobna zapažanja i komentare vezane uz društvene i privatne probleme s kojima se susretao, a koja je prevedena u milje priče o životu u zatvoru. Film »Je li jasno, prijatelju« vjerodostojno prikazuje kako ponekad život sadrži nezamislive primjere bola, patnje, poniženja, ljubavi i mržnje, te gubitka osjećaja samopoštovanja.
AUTOR I ŽANR: Zbog prethodnih izmjena u programu redoslijeda prikazivanja filmova, u utorak 29. srpnja bila je predviđena projekcija filma »Fine mrtve djevojke« redatelja Dalibora Matanića, ali film nije prikazan, jer po riječima dežurnog kino-operatera »Fine mrtve djevojke« na celuloidnoj traci nisu stigle, a dežurni operater naravno nije znao zbog čega taj film nije stigao. Iznova je »reprizirano« prikazan film Lukasa Nole »Nebo, sateliti«, tako da je od desetak prisutnih potencijalnih gledatelja u Amfiteatru Otvorenog sveučilišta ostalo njih četvero, koji nisu gledali taj isti film, prikazan dva dana ranije.
Nakon »dana repriziranog filma«, sljedeće poslijepodne u terminu od 16 sati u kojem su se odvijale projekcije programa »Novi hrvatski film«, prikazan je film »Prezimiti u Riu« redatelja Davora Žmegača, koji je ujedno i scenarist filma. Žmegač je film snimio poštujući žanrovska načela. U pitanju je krimi-drama s izraženim socijalnim zaleđem, jer se film bavi problematikom krize identiteta ratnih veterana. Moderna predrasuda o žanru u umjetnosti i dalje je aktualna kod filmske kritike. Upotreba konvencija žanra kao koordinata kinematografskog djela ipak ne isključuje autora iz statusa istinske umjetnosti, ako redatelj uspijeva svojim filmskim izrazom nadvladati granice i preko žanr-određivanja originalnom nadogradnjom osobnih vizija i individualnom kreativnom osjećajnošću. Konvenciji forme, Žmegač je suprotstavio vrijedan sadržaj, koji se unutarnjom dinamikom razvoja filmske priče zaokružuje u osobni stil redatelja, a kod gledatelja se iskustvom gledanja ovog filma pobuđuje promišljanje o prinudi i slobodi čovjeka. Umjetnost mora postojati u vezi s formama iz prošlosti, bilo po suprotstavljenosti, bilo po kontinuitetu.
Žmegač je uz pridržavanje tradicije i forme krimi-drame, snimio relevantan film koji izražava aktualne društvene konflikte kojima publika može biti preokupirana. O uspješnoj sintezi žanrovske i autorske kinematografije svjedoče brojni filmovi poput Wendersovih »Prijatelj iz Amerike« i »Na kraj svijeta«, Cubrickovih »Paklena naranča«, »Odiseja u svemiru« i »Isijavanje«, ili film »Predmet ljepote« redatelja Michael Lindsay Hogga. U epohi postmoderniteta, jasno su uočljive žanrovske transformacije, koje rezultiraju sintezom žanrovske i autorske kinematografije. Unutar žanrovskih odrednica, Davor Žmegač uspješno gradi svoju priču, ali isto tako uspijeva i u nadilaženju nultih žanrovskih konvencija, predočavajući gledateljima protivrečnu svakidašnjicu svojih filmskih antijunaka.
Film »Prezimiti u Riu« priča je o beskućniku Grgi kojega igra Mustafa Nadarević. Kada Grga nenadano saznaje da mu u posjet stiže kćerka iz Frankfurta koju nije vidio dvanaest godina, on jedino rješenje nalazi u provali u prazan stan nekadašnjeg najboljeg prijatelja i suborca iz Domovinskog rata, kako bi sakrio od kćerke da je klošar koji živi u napuštenom autobusu. Početna idila između oca i kćerke ne traje dugo, jer je Grga ipak samo psihički bolestan čovjek zbog traumatskih posljedica iz rata. Slično kao u filmovima Živojina Pav-lovića, ova socijalno-kriminalistička drama kinematografski je predstavljena postupkom naturalizma. Nakon svađe oca i kćerke, ona bježeći upada u sve veće nezgode, dok se u Grgi sve više bude sjećanja na druženje sa starom ekipom s kojom se nakon završenog rata redovito nalazio u napuštenom drvenom vagonu, gdje su se sklanjali od uobičajene mirnodopske situacije i društva u koje se nisu mogli uklopiti nakon ratnih strahota. U tom istom vagonu dolazi i do njihovog razlaza zbog ulaska Grginih prijatelja u svijet kriminala. Tako Žmegač u film uvodi i segment priče o povezanosti povratnika iz rata s novorođenim podzemljem.
Tematski prioriteti filma »Prezimiti u Riu« zasnovani su na relacijama odnosa između oca i kćeri, te na relacijama odnosa oca i njegovih drugara – ratnih veterana. Film Davora Žmegača uspijeva »ščepati« gledatelje, ne ciljajući samo na asocijativne potencijale svijesti, nego i na dubine doživljaja. Sva središta dnevnog života za antijunake Žmegačevog filma središta su prave osamljenosti i ratni veterani se mire s odlaskom u ništavilo. »Prezimiti u Riu« je film pred kojim stječemo nova emocionalna iskustva, jer film pruža brojne mogućnosti gledateljevih tumačenja postupaka antijunaka, već prema tome koliko gledatelj može proniknuti u njihove razloge, smještajući tako postupke likova ratnih veterana u cjelinu ove kinematografske priče, već prema vlastitom životnom iskustvu, senzibilnosti i inteligenciji. Glazbu za ovaj film potpisao je Dalibor Pavičić, gitarist sastava The Bambi Molesters.
SUMA SUMMARUM: Projekcijom filma »Prezimiti u Riu« završen je prateći program Palićkog filmskog festivala »Novi hrvatski film«. Projekcije filmova »Kraljica noći« redatelja Branka Schmidta i »Potonulo groblje« redatelja M. Jurana, predviđene za sam kraj ovog programa, nisu održane. Vjerojatno filmovi nisu stigli, kao što je to bio slučaj s Matanićevim filmom »Fine mrtve djevojke«.
Prikazano je, dakle, svega pet filmova od osam najavljenih. Ni na jednoj od projekcija nije bilo prisutnih gostiju, što nameće pitanje je li se možda mogao ugostiti makar jedan hrvatski glumac, redatelj ili filmski kritičar, koji bi svojom nazočnošću bar za nijansu podigao razinu ovog pratećeg programa koji je bio katastrofalno posjećen, jer broj prisutnih gledatelja tijekom projekcija nije prelazio više od dvadeset i pet.
Kada već nije bilo gostiju tijekom pratećeg programa »Novi hrvatski film«, pitanje je, također, je li se mogao možda prezentirati atraktivan propratni materijal o prikazanim filmovima? Čudi i nezainteresiranost same hrvatske zajednice da proprati ovaj program koji afirmira hrvatsku kulturu.
Nakon prikazanih svega pet filmova, teško je izvesti jasan teorijski stilistički profil novijeg hrvatskog filma, ali je uočljiva težnja i otklon redatelja od konvencionalnih poetičkih načela, te rađanje ironijskih odmaka i poetskih nadgradnji u praksi redatelja, kojima se u funkciji priče simbolički poentira cjelina. Pet prikazanih kinematografskih ostvarenja iz novije hrvatske filmske produkcije dokazali su iznova da film jest sedma umjetnost.
Zvonko Sarić
