Arhiv tekstova
Od vojnih šančeva do gradova
Karlovačkim mirom sklopljenim 1699. godine prestali su (privremeno 25 godina) ratovi između dva carstva, Habzburškog i Otomanskog, ali mir na prostorima Bačke nije bio dugotrajan za tek formirane vojne logore-šančeve. Militeri ili milicija (sastavljeni uglavnom od pravoslavnih vjernika – Srba) kako su ih nazivali, našli su se usred građanskog rata koji je buknuo 1703. godine. Borba je izbila između nezadovoljnog dijela hrvatsko-ugarskog plemstva i Habzburškog dvora. Vođa ustanka bio je II. Ferenc Rákóczy (Ferenc II. Rakoci) kasnije Erdeljski vojvoda, čija majka je potjecala iz velike familije Zrinski (Zrinyi). Borbe koje su trajale osam godina (1703.-1711.) u Bačkoj bile su izuzetno krvave, sa stradanjem malobrojnog civilnog stanovništva. Naime, početkom ustanka, Rákóczy je poslao poziv »vječito naoružanom i oružju vičnom srpskom narodu« da mu se pridruži. Srbi su se oglušili o ovaj i još nekoliklo sličnih poziva, te su s puno surovosti ratovali protiv mađarskih snaga. Rákóczyjevi vojnici kuruci nisu bili nimalo drugačiji, poharali su cijelu Bačku, a najznačajnje mjesto, Bač, koji je bez većih rušenja preživio tursko doba, zapalili su, a tvrđavu digli u zrak. Kasnije su Austrijanci završili započeto rušenje nekad lijepe, snažne riterske tvrđave. Bačka je ponovo opustošena, rijetki stanovnici su se razbježali (na primjer, Subotičani u petrovaradinsku tvrđavu, neki na turske teritorije u Banatu). Kao »nuzprodukt« rata, 1709. godine harala je kolera, a iste godine su bile i velike proljetne poplave. Sedam godina kasnije Habsburške carske trupe ponovo osvajaju Petrovaradin i Temišvar. Godine 1718. potpisan je Požarevački mir u trajanju od 25 godina, po kojem se Porta odriče Srijema, Banata i Beograda. Poslije 35 godina ratovanja (1686-1718.) u Bačkoj je konačno jedno vrijeme zavladao mir. Ovaj mirni period naši su preci, sada već to možemo mirne duše reći, iskoristili da steknu povlašteni status sredinom stoljeća za najveće vojne šančeve. To su bili Novi Sad, Sombor i Subotica. U ovom uspjehu bila je prisutna i habzburška politička igra nasuprot Ugarske, ali o tome u sljedećem nastavku.
ZEMLJOPIS BAČKE IZ 1735. GODINE: Prije desetak godina preveden je latinski rukopis opisa Bač-Bodroške županije iz 1735. godine koji je napisao Mátyás Bél (Maćaš Bel). Po našem znanju ovaj »fizički« zemljopis prvi je dokument ovakve vrste, koji se odnosi na današnju Bačku. Knjiga se sastoji iz tri dijela. U prvom dijelu opisuje se porijeklo imena županije, zemljopisni položaj, vode, kvaliteta zraka, šume, planine, mogućnosti lova, ribolova, ljekovite trave. Drugi dio, za nas interesantniji, opisuje stanovnike, običaje, nošnju i plemstvo, a treći dio – gradove, tvrđave i naselja. Kao gradove (opidume) spominje Bač, Baju (tada je pripadala Bač-Bodroškoj županiji) i Sombor. Tvrđave su bile Bač, Titel i Petrovaradinski šanac. Subotica se spominje kao naselje blizu Čongradske županije. Ovo znanstveno djelo Bél je početkom 1735. godine prikazao u Baji pred županijskim saborom, sabor je djelo prihvatio, a podžupan i glavni županijski bilježnik svojim potpisima to i potvrdili. Naravno, gledano današnjim očima, neke tvrdnje izgledaju pomalo »neznanstvenim«, na primjer, da su Tisa i Dunav povezani podzemnim »špiljama, prolazima«.
STANOVANJE POČETKOM XVIII. STOLJEĆA: Stambene prilike u Bačkoj Bél opisuje na sljedeći način: »… vrlo brzo sagrade kuće od opeke sušene na suncu (popularni valjci, op. aut.), na brzinu ih pokrivaju slamom… većina Raca (slavenskog življa u ovom slučaju, op. aut.) stanuje u zemunicama. Naime, iskopaju pravougaonu rupu dužine 3-4 hvata (5-6 m, op. aut.), dubine jednog i po stopala (50 cm); toliko široku koliko zahtijeva broj članova obitelji. Na bočnim stranama su klupe formirane od zemlje, i gdje je najpovoljnije, imaju ognjište i izdubljenu pećnicu za kruh. Iznad ognjišta je rupa od pletenog pruća okruglog oblika, koje služi za odvod dima. Ovako sačinjenu rupu, skoro bez ikakvog reda pokrivaju gredama na koje nabacuju slamu i trsku kao zaštitu od kiše«. Bél i njegovi suradnici primjećuju i drugi tip stanovanja: »… inače, sistem gradnje kuće jedva se razlikuje od turskog. Sobe griju pećkama, a u osnovi su male, taman toliko da u njih stanu dva namještena kreveta, pećka i jedna škrinja. Škrinja služi kao stol, mada u nekim kućama postoji nizak stol sačinjen od bakra ili drugog materijala. Uz njih se sjedi na zemlji, na turski način. Ležaj je od dvije grede pokriven šarenim prekrivačima, ispod glave stavljalju šareno izvezene jastuke. U zgradama skoro sve prekrivaju tepisima. Uglavnom žive od zemljodjelstva, ali bave se i trgovinom«. Za ‘nedavno’ pristigle Nijemce, Bél kaže da »… shodno njihovom soju, vole stanovati na kulturniji način«.
Iz ovog opisa vidimo da slike tri grada ni nalik nisu na gradove u zapadnoj Europi, pa kada su stanovnici desetak godina kasnije otkupili gradska prava, mnogi su ove, po pravu, gradove, smatrali velikim selima. Ovaj pejorativni pogled na vojvođanske gradove i dan danas egzistira.
U sljedećem broju:
Novi Sad do 1848. godine
