Arhiv tekstova
Za Vojvodinu s kumicom, a bez kumova!
U otvorenom pismu ministru srpske policije Dušanu Mihajloviću, koje je na konferenciji za tisak, održanoj u ponedjeljak, pročitao aktivista Narodnog pokreta Otpor Boro Lazukić, tvrdi se da je u četvrtak 31. srpnja 2003. godine održan sastanak »jednog državnog funkcionara republičke Vlade, jednog visokog pokrajinskog funkcionara i jednog kontroverznog biznismena«, na kojem je, kako to Otporove »krtice« u neprijateljskim redovima saznaju, dogovoreno da se aktivisti Branimiru Nikoliću Brančiju organizira »sačekuša«, jer je to jedini način, objašnjava se dalje u pismu, »da se Nikolić zaustavi u namjeri da istraje na istini vezanoj za šećernu aferu«. Mjesto ovog jezivog sastanka je misteriozna »hacijenda u Petrovaradinu«. Pošto u Petrovaradinu nema kuća koje bi se s puno arhitektonskog smisla nazvale hacijendom, ovaj izraz je vjerojatno upotrebljen u prenesenom značenju, u namjeri da aludira na luksuznu kuću vlasnika kompanije MK Komerc Miodraga Kostića, koja se, također, nalazi u Petrovaradinu. Imena trojice konspirativnih drugova ostat će tajna, jer, po riječima ljudi iz Otpora, tako čuvaju Branimira Nikolića. Detalji tog eventualnog plana također će ostati tajna.
Zašto je ovo pismo, u formi otvorenog, uopće poslato ministru Mihajloviću? Teško pitanje. Iz konteksta se vidi da se Vladi ni malo ne vjeruje, pa što onda njenom ministru slati pisma. Jedan odgovor se nameće sam po sebi: bez pisma ne bi se imalo što podijeliti novinarima na konferenciji za tisak. Jer, ako izvori ove informacije o prijetnji ubojstvom jednom članu Otpora moraju ostati tajna, ako imena tri konspirativna druga moraju ostati tajna, ako detalji planirane »sačekuše« moraju ostati tajna, što ostaje da se kaže?
Na pitanje novinara »Nedeljnog telegrafa«, upućeno predsjedniku Skupštine Vojvodine Nenadu Čanku, koje neskriveno aludira na šećernu aferu, u kome se spominje nekakav »šećerni trougao«, spomenuti Čanak nije želio odgovoriti, smatrajući ga besmislenim.
Naravno, u javnosti nismo vidjeli ništa drugo, do aluziju na njegove bliske veze s Miodragom Kostićem, kao šećernim magnatom. Aluzije su jedno, a dokazi nešto sasvim drugo. I sad se opet čovjek može pitati zašto se jednostavno ne pođe tragom tih aluzija i ne ispita stvar, pa ako ima nekih indicija, itd… Međutim, to se može pitati čovjek koji ne vjeruje da je cijeli državni vrh korumpiran. A mi, sada, na kraju ljeta, preciznije kroz Otporovu kampanju, dolazimo upravo do teze da je cijeli, kompletno i bez ostatka cijeli državni vrh korumpiran i da on kao takav neće ni prstom mrdnuti da bilo što otkrije, istraži i spriječi. U takvoj situciji nikakvi dokazi nisu ni mogući, dakle, dovoljne su samo aluzije, kojima se postepeno mijenja javno mnjenje.
Identičnu situaciju imali smo i za vladavine Slobodana Miloševića. Nikom nije padalo na pamet iznijeti bilo kakve dokaze za nezakonitost poslova, na primjer Marka Miloševića. Nije se majci od gajbica obogatio. Ali, što je nesreća, nitko nikad nije istražio kako se jest obogatio. Nitko nije istražio što se desilo s onih 800.000 eura na švicarskom računu poslanika Bojića. U redu, čovjek se pozvao na zastupnički imunitet, a zastupnici DOS-a mu ga nisu ukinuli, ali zar nikog ni u medijima nije zanimalo kako to skonča skoro milijunče na računu JUL-ovca. Tek prije neki dan, tri godine pošto je podnijeta krivična prijava, protiv Borke Vučić podignuta je optužnica za krivično djelo navođenja na falsificiranje službne isprave. Branislav Ivković je, recimo, ugledni zastupnik Skupštine Srbije, konstruktivni glasač za DOS-ove prijedloge i tako dalje, da ne nabrajamo i ne podsjećamo, mogli bi doći pod udar zakona, jer sve su to (za) sada ugledni građani.
Od 350 slučajeva koji su razmatrani pred Anketnim odborom za borbu protiv kriminala i korupcije Skupštine Vojvodine, niti jedan nije procesuiran.
Netko, ili nešto, je stvorilo situaciju da umjesto da rangiramo štetočine Vojvodine sa spiska na kome su Pankov, Kertes, Radoman Božović i slični likovi iz garniture koja je prethodnih godina stvarno vladala Vojvodinom, sad imamo neprikosnoveno problematične tipove na strani Nenada Čanka, Miodraga Kostića i drugova. Sad se mi između sebe prebrojavamo – je li Mile radio za DB ili je Neša s Mikijem maznuo ono građevinsko zemljište. Jer, to je sad nama problem, a ne tko je prije par godina komandirao DB-om i tko je omogućio da do pljački uopće dođe. Zbog papazjanijskog karaktera DOS-a, priča je sasvim očekivana, ali nimalo prijatna.
U najmanju ruku je nemoralno, da ne kažemo nešto gore, situaciju u kojoj nismo raščistili gotovo ništa od starih krivica, pravdati tobožnjom zavjerom Miloševićevih i Šešeljevih kadrova u sudstvu, koji, navodno, iz zatvora puštaju sve što poštena reformirana policija pohvata i uz krivične prijave privede. Sudstvo je osjetljivi instrument kojim se mjeri promjena u društvenoj zbilji i toj instituciji nije promaklo da je društvena težnja za pravdom ravna nuli, a kad to zaključi, svaki iskusni sudija zna što treba raditi. Da su postojali jaki politički signali o diskontinuitetu s prethodnim režimom, umjesto što nam se svaka inicijativa te vrste pretvarala u farsu, ne bi bilo institucija koje bi to mogle ignorati. Ovako je bilo jasno da je sve simulacija i da na simulaciji treba i ostati.
Otpor, koji baš kao i G17 plus nije mogao više izdržati i »samo da Vas gleda«, od jeseni će postati stranka i izaći na izbore, kad za to dođe vrijeme. Za vojvođanska birališta smišljen je i slogan: »Za Vojvodinu bez kumova«. Što će nam drugo preostati, ako ostanemo bez kumova, za što se Otpor zalaže. Morat ćemo se zadovoljiti kumom.
