Arhiv tekstova
Otrovne strijelice
Iako se, nakon smjene Bele Tonkovića s mjesta predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, očekivalo da će se stranka konsolidirati, presabrati i kritički analizirati svoj rad, to se očito ne događa. Već prvo pojavljivanje novog (starog?!) vodstva stranke u javnosti, pokazalo je da DSHV još uvijek nije spreman objektivno sagledati vlastiti položaj na političkom tržištu. Umjesto toga, kuljaju optužbe na sve strane. Po medijima najviše, već po običaju.
Za demonstraciju ovako tvrdog opredjeljenja, vrh stranke odabrao je Bački Breg, selo na krajnjem sjeverozapadu zemlje, osamljeno, zapušteno, zaboravljeno. Sastanak rukovodstva s članovima DSHV-a u ovom mjestu, najavljen kao korak ka »omasovljavanju članstva«, ubrzo se pretvorio u politički obračun sa svima koji razmišljaju drugačije. Optužbe su smjenjivale jedna drugu, za argumentaciju su korišteni decibeli, a bilo je i izjava koje bi se i pravno mogle sankcionirati.
Pojedini bukači čak su nagovijestili i »osvajanje medija«, što se inače savršeno uklapalo u ton i atmosferu na toj sjednici. Istini za volju, nisu svi iz rukovodstva DSHV-a odapinjali strijelice po odabranim metama, ali je činjenica da se nitko od »umjerenih« nije niti suprotstavio paušalnom ocjenjivanju tuđeg rada. Tim prije, što to nije ni trebala biti tema tog stranačkog skupa. Ako ništa drugo, moralo se reagirati na nisku civilizacijsku razinu rasprave i apsolutno nepoznavanje uloge medija. Još uvijek ćemo se, dakle, suočavati s ljudima koji medije smatraju sredstvom za stranačke ili neke druge ciljeve, a ne servisom za informiranje građana.
Ova situacija s »reformiranim« DSHV-om, koja ne obećava nikakav napredak, ali i primjer neaktivnog Hrvatskog narodnog saveza, otvara, međutim, jedno drugo, ozbiljnije pitanje: moraju li se doista manjinska prava ostvarivati putem nacionalnih političkih stranaka? U uvjetima kompaktne, homogenizirane i nacionalnom elitom povezane manjinske zajednice, to jest moguće i poželjno. Ali, što u slučajevima kao što je ovaj, među Hrvatima u Srbiji i Crnoj Gori, gdje političke stranke ne umiju artikulirati manjinske zahtjeve i gdje se ne uspijevaju nametnuti kao manjinski politički predstavnik?
Odgovor bi mogao biti u jačanju integrativnih institucija i oslanjanju na ugledne i utjecajne pojedince, kojih, naravno, ima, ali nisu dovoljno iskorišteni i lako se odbacuju. Na taj način neki dugogodišnji »borci« za hrvatska prava ostali bi u sjeni, ali bismo se, možda, svi zajedno pomakli s mjesta.
Z. P.
