Arhiv tekstova
Čovjek i kalendar
Otkad je svijeta ljudi su pokušavali, na neki sebi svojstven način, obuzdati prolaznost vremena, nastojeći ga »ukalupiti« određenom formom obilježavanja njegove protočnosti. U početku je bilo vrlo različitih tumačenja sunčevih mjena, te su među različitim narodima i civilizacijama, u prošlosti uvijek postojali osobeni godišnji obračuni dana – kalendari.
No, prvu značajniju kodifikaciju vremena sastavio je rimski imperator Julije Cezar po kojem je, posve normalno, kalendar nazvan Julijanskim i bio je u kontinuiranoj uporabi sve do 16. stoljeća.
Julijanski kalendar: Kreirajući za ono vrijeme revolucionarni sastavak – redoslijed mjeseci koji će činiti jednu solarnu godinu, Cezar je osmislio jedanaest današnjih mjeseci sa po 30 ili 31 danom, te veljaču (februar) sa po 28 tj. 29 dana svake četvrte godine, uz prestupnost svih posljednjih godina svakog stoljeća (na primjer, 500 ili 600 godina).
Svaki mjesec Julijanskog kalendara ponio je ime prema određenom rimskom bogu ili određenom značenju koje se vezivalo uz taj vremenski period. Siječanj (januar) je dobio ime prema bogu vremena Janusu, veljača (februar) nazvan je prema februalijama, periodu kada su se u starom Rimu prinosile žrve za okajanje grijehova, ožujak (mart) dobio je ime prema bogu rata, Marsu, dok je travanj (april) izveden od latinskih riječi aperire, što znači otvoriti (pupoljak), odnosno apricus (sunčan).
Svibanj (maj) prozvan je po božici rasta bilja pod imenom Maia, a lipanj (juni) je ovekovječen po božici obitelji, Junoni. Srpanj (juli) i kolovoz (avgust) nazvani su po carevima Juliju Cezaru i Augustu, dok su rujan (septembar), listopad (oktobar), studeni (novembar) i prosinac (decembar) nazvani upravo po redoslijedu brojeva koji označavaju te riječi – sedmi, osmi, deveti i deseti.
Da ne bi bilo zabune, starolatinski kalendar je u početku imao samo deset mjeseci, srpanj i kolovoz su tek naknadno ubačeni u dvanaestomjesečni niz, otud i logičnost njihovih novovremenskih imena.
Gregorijanski kalendar: Cezarov uradak mjerenja solarne godine u biti je bio vrlo napredan i najpouzdaniji za vrijeme u kojem je nastao, ali u sebi je nosio manjkavost koja je u budućnosti donijela jedan veliki problem. Naime, on je kasnio 11 minuta i trideset sekundi svake godine, što u starom i srednjem vijeku i nije predstavljalo neki značajniji problem, ali protokom petnaestak stoljeća zbir »zakašnjelih« minuta popeo se na ogromnih deset dana zaostatka. Papa Grgur XIII. odlučio je ispraviti taj nedostatak aktualnog kalendara naredivši da se budući kalendar odjednom dopuni s nedostajućim danima koji su negdje iznosili i više od deset dana minusa, te je tako poslije 2. rujna (srijeda) 1752. godine sutradan umjesto trećeg osvanuo četvrtak 14. rujna iste godine. To je učinjeno jer je po cijeloj ondašnjoj Europi nastajao kontinuirani nesporazum, pošto je u svakoj državi bio posve drugi dan. (U Londonu je bio 2. rujna, dok je u Parizu uveliko bio već 13. dan istog mjeseca).
Osim spomenute korekcije, papa Grgur je ukinuo prijestupnost završnih godina stoljeća, ostavivši samo svaku četvrtu godinu s veljačom od 29 dana, te je posve logično po njemu novi kalendar ponijeo ime Gregorijanski. Ovakva godina kojom se danas služimo duža je 26 sekundi od optimalne solarne, ali tek nakon 3.323 godine dolazi do odstupanja za jedan dan, što je već posve prihvatljivo.
Naravno, bilo je dosta opstrukcija po pitanju prihvaćanja novog načina mjerenja godine, pa danas imamo raskorak u slavljenju vjerskih praznika, ovisno od kalendara kojim crkva mjeri vrijeme (katolici-gregorijanski, pravoslavci-julijanski).
Dani u sedmici:Sastavni dijelovi svakog mjeseca njegovi su dani, a sustav sedmodnevnog obračuna nastao je još u drevnoj Mesopotamiji, dok su ga Rimljani uvrstili tek 321. godine u svoj kalendar. Njihova sedmica sastojala se od sedam nebeskih tijela: Sunce, Mjesec, Mars, Merkur, Jupiter, Venera i Saturn, dok se naša imena tvore iz razložnosti njihova nastanka. Nedjelja – ne dela se, Ponedjeljak – poslije nedjelje, Srijeda – sredina, Četvrtak, Petak– četvrti i peti dan, dok je subota došla od hebrejskog (sabbathum). Utorak je nastao iz stare riječi vtori koja znači drugi.
Hrvatski nazivi mjeseca:
Siječanj – sijeku se drva za potpalu vatre
Veljača – nije sto posto sigurno podrijetlo značenja ali tumači se i od riječi »velja« što znači mijenjati
Ožujak – najprije je bio lažujak, pa ižujak što znači da vrijeme laže
Travanj – raste proljetna trava
Svibanj – po biljci svibi koja raste u to vrijeme
Lipanj – u to vrijeme cvjeta lipa
Srpanj – srpom se žanje žito
Kolovoz – kola puna letine
Rujan – potječe od prastarog glagola rjuti, rika jelena i ostalih životinja koje se pare u to vrijeme
Listopad – lišće pada s grana
Studeni – prvi hladni mjesec
Prosinac – sunce u ovom mjesecu prosine
