Arhiv tekstova
Između teškoga mjesta i tla
Generacije Subotičana koje bi najvjerojatnije čim prije zaboravile nesretno desetljeće što je na sreću ostalo za nama, dobro pamte jednu od nekadašnjih urbanih ikona grada na sjeveru Bačke – Aleksandra Sašu Sedlaka, dugogodišnjeg fotoreportera »Subotičkih novina««, ali i zagriženog rock-neimara pionirske generacije prvih entuzijasta i pregalaca beat, pop, rock ‘n’ roll, rhytm & blues i blues glazbe s ovih prostora, koji u suštini nikada nije »okačio gitaru (i bas-gitaru) o klin«, jer je uvijek bio duboko u rocku, bilo da je dizajnirao ovitke LP ploča nekadašnjih rock-heroja s područja ex-Jugoslavije, bilo da je fotografirao koncerte naših i inozemnih izvođača. Jedno je vrijeme bio »osobni fotograf« pulske skupine »KUD Idijoti«, a bavio se i modnom i umjetničkom fotografijom: generacija potpisnika ovih redaka pamti i sjajnu izložbu fotografija o glasovitom subotičkom boemskom okupljalištu »Kocka« koju je realizirao upravo Saša Sedlak, postavljenu u Subotici koncem 80-ih, a osmišljenu još davnih 70-ih minulog stoljeća.
Sedlak već desetljeće živi u Rijeci i osim što je sa svojim vjernim foto-aparatom i dalje nezaobilazni »faktor« na svim glazbenim dešavanjima u Hrvatskoj, vlasnik je video-kluba »Joker« i, što bi svjetski novinari kazali u svom žargonu, »free lancer« (slobodni strijelac).
4Vi ste početkom nesretnih 90-ih godina aktivno izvještavali s bojišta, u smislu da ste bili na licu mjesta, na ratištu, ratištima. Tada ste još bili radnim odnosom vezani za »Subotičke novine«. Je li Vas najviše ta činjenica, to iskustvo, ponukalo da napustite grad, Bačku, Vojvodinu, zemlju, ili su po srijedi neki drugi razlozi?
Nešto sam morao napraviti da ne bih pukao! Sve se preko noći promijenilo i to više nije bio grad kojega volim i poznajem. Novi zvuci, novi simboli, novi likovi, a moj prag tolerancije sve niži, novi kompromis na vidiku, a ja to ne volim i – zbogom. Četrdeset godina sam bio pokusni kunić sljedbenika Marxa i Engelsa, i preživio, ali moji sinovi neće pognutih glava podnositi kompromis, niti trošiti vrijeme u borbi za neka »ljudska prava«.
4Tu, doma, mada je već zacijelo Rijeka odavno postala Vaš dom, bili ste znan kao stari, beskompromisni rocker. Svirali ste u raznim rock i R&B skupinama, imali bogatu audio-teku, družili se s glazbenicima, fotografirali koncerte, osmišljavali press-materijale mnogih ovdašnjih pop i rock djelatnika, svojim fotografijama punili svitke i booklete mnogih izvođača, kreirali naslovnice pozamašnog broja albuma, fotografirali modele i manekenke, radili postere, bili neka vrst ovdašnjeg antipoda lika kojeg je u glasovitom Antonionijevom filmu »Blow Up« igrao David Hammings. Kako ste se osjećali kad ste se obreli u Opatiji i Rijeci, kako ste se osjećali bez svih tih aktivnosti, vibracija? Valjalo je početi od ništice, a Vi ste ipak tu bili čovjek s nemalim renomeom?
Bilo je šugavo, ali »minuli rad« je puno značio, jer, ipak, fotografija govori za sebe. Međutim, za neke poslove je potrebna arhiva koja se godinama radi i tu sam bio na nuli.
4Vaše se ime mnogo spominje u Enciklopediji hrvatskog popa i rocka. Recite našim čitateljima kako ste dospjeli u situaciju da surađujete s autorima te javno koncipirane knjige?
Prvo sam radio za novopokrenuti tjednik »Kronika« koji je ugašen nakon pola godine, i upoznao gomilu ljudi. Tada je već sve išlo puno lakše. Iza toga sam radio za »Arenu«, te sam prešao u »Slobodnu Dalmaciju«, gdje sam bio pet godina i radio za sva izdanja, plus za ženski tjednik »Gloriju« iz Zagreba. Sve to podrazumijevalo je puno putovanja, brzu vožnju i utrku s vremenom. Tada je još film bio u modi. Radio sam omot za CD OCI-LET3 i s jednom fotografijom bio na naslovnici »Heroine«. Rekoh već, dobra fotka je uvijek tražena, i da je honorar srazmjeran s veličinom fotke u novinama, ja ne bih znao kamo bih s lovom!Autora Rock-enciklopedije Koraljka Pasarića znam još s Večeri slobodnih formi i subotičke Omladine. Čim smo se sreli kontakt je uspostavljen.
4Slušate li još uvijek istu glazbu kao nekad? Jeste li u kontaktu s »Idijotima«?
Slušam jedan bootleg pokojnog Hendrixa, s koncerta u New Yorku. Tamo su i Johnny Winter i Buddy Miles i Jim Morrison, pijani su svi i nadrogirani, ali svirka je luda! Subotom idem tu, u Rijeku, u Big Rock Mama, slušam stare stvari, crni bluz i pokojnog Rory Gallaghera, braću Allman. A prošle godine sam u Pallachu snimao »Idijote«, kaže Franci da se raspadaju. Je li moguće?
4Nije, bili su na novosadskom EXITU, u prvoj postavi.
Od ovdašnjih obožavam beskompromisnog anarhista i antikrista, ludog Francija Blaškovića. Ovoga s albumom »Istra ti materina«. Ništa mu nije sveto, a ima i dobar bend. Gori Uši Winettou…Mladi bendovi brzo upiju puno vode i to ih smekša, a najbolji je svakako Bare, pravim čudom još živ, ali ako se ne probije van, pitanje je dokle će trajati…
4Jeste li pokušavali raditi u struci otkad ste u Hrvatskoj, ili ste i od početka »slobodnjak«?
Struka mi je zaraditi novac, a biti slobodnjak je izbor, sudba. Na tržištu rada postoji dobna granica iznad koje te nitko neće.
4Može li se živjeti u Hrvatskoj od fotografije, kao fotograf, kao umjetnički fotograf rock-senzibiliteta i »šezdeset-osmaških« svjetonazora?
Ako se drži korak s novom digitalijom i ako si na pravome mjestu (hoću reći – Zagreb), i ako posao postaviš na WWW, onda – da. Međutim, kod mene je došlo do zasićenja fotografijom (ritam dnevnih novina), ona sve banalizira. Danas je potrebno biti paparazzo, jer zapravo svi jedva čekaju da uperiš objektiv u njih, a nakon svih tih godina – tko ih šiša. Digitalna fotografija je postala oživotvorenje sinonima – »idiot« fotoaparata, a za mene je to ipak bilo nešto više; no, danas je najbolja ona fotografija koja prva stigne uredniku u kompjutor, i onda on, kad obavi posao, može na miru piti pivo.
4Natuknuli ste da ste počeli, onako diskretno, baviti se i promoterstvom. Našeg nekadašnjeg sugrađanina, Homesick Maca alias Dragana Ružića-Macana niste uspjeli dovesti u Hrvatsku. Gdje je bio problem? Kakvo je interesiranje i za kakvu glazbu u Hrvatskoj s ovih prostora?
Danas su festivali specijalizirani: jazz, etno, blues, guitar festival u Kastvu ugošćuje najbolje klasičare, itd. I nije problem u kontaktu s organizatorom, već u usklađivanju termina postojeće turneje glazbenika. Dovući Macana iz Švedske nije isto kao nekoga iz Kopra. Sve se vrti oko love i isplativosti. Jučer je na Openfestu svirala neka grupa iz Beograda, ali »Pipsi« nisu svirali zbog ranijeg duga organizatora, a Franci Blašković je došao sam (kolko love, tolko glazbe). Za nastup na festivalu je svakako potreban dobar autor ili izvođač, ali je isto tako potrebna vidljiva podrška sredine iz koje dolazi, a to je sponzorska linija na svim razinama, od grada, pa do, recimo, neke pivovare! Trubaduri sami, s gitarom, sviraju po pasažima, klubovi nisu voljni s šanka platiti muzičara, sem kućnih bandova, a hotelske terase su subotom rasprodane. Tako ostaju samo specijalizirani festivali.
4Nedavno smo proveli par dana s živućom legendom autorskog rocka, kako ex-Jugoslavije, tako, dakako i Hrvatske, Dragom Mlinarcem. Žalio se kako bi bukvalno skapao od gladi da ga s vremena na vrijeme ne pozovu u goste Slovenci na neku svirku. Kaže da nema živaca ulagivati se golobradim zagrebačkim šefovima diskografskih kuća za albume, a da ga domaća publika ne pamti, ne traži. S druge strane, Arsen Dedić, primjerice, prava je živa ikona, kojoj svaki dan malne dodijele neku nagradu i priznanje. Slično je i u Sloveniji – Tomaž Domicelj je, primjerice, uspješan biznismen. Vi sve te ljude, umjetnike bolje znate. Kakva je hrvatska publika danas?
Moda i pomodarstvo. Na Preluku ima dvije diskoteke zbog kojih je subotom cesta za Opatiju bila formalno blokirana, danas niti jedna ne radi. Tako je i s muzikom: »Bambi molesters« su sa svojim instrumentalnim retro-stilom (bez jezične barijere) na europskoj turneji i to nakon jednog nastupa na TV-u, Tony (Ante) Lee King svira na korzou da bi ga u Hobitonu došlo slušati 30 ljudi, ja jedini iz Rijeke. Danas se dobra kompozicija nosi na WWW, isto kao i spot, a ne raznim urednicima, koji su nakladnici-posranci s digitronom u ruci. Riječka grupa The Stuff napravila je tisuću komada CD-a »Pare ili život« i sve podojelila fanovima, a za one koji su na Webu, omogućili su skidanje u MP3-formatu. Tu je budućnost, a i lova.
4Bavite li se umjetničkom fotografijom, modnom, i kakvi su Vam planovi glede one primarne profesije-fotografiranja?
Bavim se primjenjenom fotografijom, umjetničke akcije i performancei. Performance bosanskog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića snimljen na Golom Otoku objavljen je u prvom katalogu BiH za izložbu u Veneciji – jedan portret potpisala je i Anny Lebowitz, najglasovitija američka foto-reporterka. Za par dana idem opet na Goli Otok s jednom ekipom umjetnika – performancei i izložbe, i nastojanje da Goli bude umjetnička kolonija i sačuva od pomahnitalih kapitalista koji bi ga rado pretvorili u kamenolom.
4A kakvi su Vam planovi uopće? Hoćete li do konca života iznajmljivati zainteresiranima video-filmove, ili se kanite ozbiljnije baciti u promoterske, menagerske vode, možda ponovo uzeti gitaru u šake?
Želiš li nasmijati Boga, pričaj naglas svoje planove! Nizašto se posebice ne vezujem, pogotovo ako mi dosadi, zamori me, a nema pravog zadovoljstva. Zadovoljstvo radom je jedino u glazbi, ostalo je zadovoljstvo urađenim, što nama, običnim smrtnicima, ostaje i svodi se na brojanje love (fuj). No, ma gdje pošao, blues i gitara će me uvijek pratiti. Najsažetiji odgovor na sva Vaša pitanja možete čuti, otpjevana na albumu pokojnog Otisa Reddinga, koji se zove »Dock of the bay«, ili odsviran na CD-u također pokojnog gitarista Michaela Bloomfielda »Beetween a hard place and the ground«.
Je li ovaj potonji naslov indikativan za Vas? Između »teškoga mjesta i tla«?
Danas puše bura, i biti će prekrasan dan! g
