Arhiv tekstova
»Rič fali« i glagoljačko pjevanje
Vojislav Sekelj:
»Rič fali«
(pjesme, 1991/93. HKC
Bunjevačko kolo, Subotica)
»al ako je falinga
samo u riči
onda gri i
nije u riči.«
(Frtalj falinge)
Nakon tri žanrovski relativno različite knjige pjesama (»Djetinjstvo« 1972., »Sad znadeš sve« 1979., »Poljubac izdaje« 1988.), te modernog romana »Daleka zvona« 1983., kao i zbirke prikaza »23 kritike« iz 1988.), pjesnik, prozaik, kritičar i jedan od najplodnijih pisaca srednje generacije subotičkog književnog kruga Vojislav Sekelj predočio nam je vrlo zanimljivu zbirku stihova »Rič fali«, pisanu na štokavsko-ikavskom narječju bunjevačkih Hrvata iz sjeverne Bačke.
Našem autoru meka, raspjevana i melodična bunjevačka ikavica nije predstavljala samo puku leksičku građu čijim bi se posredstvom na manje ili više deskriptivan način pokazao i prikazao sad već skoro minuli vanjski svijet ovog ravničarskog predjela, tradiciju, duh i jezik njegovih žitelja, ratara očvrslih u stoljetnim borbama sa zemljom i za zemlju i radi vlastitog opstojanja, sretnijeg života. On je svjesno išao dalje, ikavica mu je zatrebala prvenstveno stoga da bi ispod površine naoko već banaliziranih, svakodnevnih riječi (poput onih arhaičnih) na svjetlo dana iznio svo njihovo bogatstvo, slikovitost, metaforičnost, paradigmatičnost. Zahvaljujući tome dao je sasvim novo značenje onom drevnom, mitskom, i čovjeku i prirodi, i instinktu i emociji, i djelanju i mišljenju, i djelu i cjelini…
Dosljedno jezikom prodirući u suštinu čovjekova bića – uz skladnu orkestraciju ostalih elemenata svoje poetike koju gradi već dulje od dva desetljeća – Vojislav Sekelj u knjizi »Rič fali« nudi čitatelju čitavu pregršt autentičnih pjesama. Među tim minijaturama posebice se izdvajaju one što su bogato natopljene erotikom, ponekad čak do razbludnosti. No, to je samo privid, jer nakon višekratnog čitanja ostaje dojam da je sve tako čisto, skladno i lijepo da se pjesnikovoj interpretaciji može samo diviti. To je možda i najveća čar ove zbirke.
Lazar Merković (Subotica, 1991.)
Mješoviti zbor »Bašćina«:
Glagoljaško
pjevanje
(BeSTMUSIC/Hrvatski
Glazbeni Zavod, Zagreb, 2002.)
Koliko je za tradiciju etno-glazbene ostavštine, i uopće kulture pravoslavlja, Istočne (crkve) Europe i kršćanstva što je gravitiralo iz Bizanta karakteristično tzv. »accapella« pjevanje i glazba koja je asketski lišena nekih raskalašnih aranžmana i instrumentarija, toliko Zapadno kršćanstvo i tradiciju rimokatoličanstva krase barokno puno i romaneskno, bogati aranžmani i obilato korištenje glazbala, prije svih – orgulja. To, dakako, ne znači kako vokalna umjetnost u glazbi zapadne kršćanske tradicije nije njegovana i razvijana. Dapače. Najeklatantniji su za to vrhunski umjetnici iz zbora »Bašćina« koji već godinama njeguju tradiciju glagoljaškog pjevanja i koji su se na svom vrsnom CD-u objavljenom minule godine predstavili slušateljstvu s 19 skladbi Anđelka Klobučara. Inače, sam pojam glagoljaškog pjevanja označava pjevanje predvoditelja bogoslužja, službenika oltara i okupljene zajednice vjernika koji bogoslužne čine slave (obavljaju) obredom zapadne (rimske, dakle) Crkve na hrvatsko-staroslavenskom liturgijskom ili živom hrvatskom jeziku.
Jezik je ishodište pjevačkog umijeća, a jezik hrvatskih glagoljaša je ogranak praslavenskog jezika. Tim su jezikom govorili i Hrvati kad su se u 7. stoljeću doselili u ove krajeve Europe i taj se jezik u Hrvata, za razliku od jezika inih slavenskih naroda, razvio kao hrvatsko-staroslavenski književni jezik: tomu kao potkrjepa služi Bašćanska ploča iz 11. stoljeća na kojoj je ispisani tekst pisan hrvatskim tipom općeslavenskoga književnog jezika.
Jezik hrvatskih glagoljaša je hrvatsko-staroslavenski liturgijski jezik koji je u 13. stoljeću poprimio konačni oblik. Iz ovog se jezika razvio konačni oblik glagoljaškog pjevanja koje je, opet, do nas došlo usmenom predajom. Ovo pjevanje neraskidivo je vezano za samo suštastvo hrvatskog nacionalnog bića i njegove bogate kulturne, etničke baštine, ono je odraz življenja i toka povijesti Hrvata na hrvatskim prostorima. Konkretan glazbeni program na ovom nosaču zvuka je dio glagoljaškog bogoslužnog pjevanja koje je živjelo i djelom i danas živi u priobalnim dijelovima Hrvatske, a zapisano je negdje u drugoj polovici prošloga stoljeća. Tri od spomenutih 19 skladbi (Otče naš, Gospodi, Aganče) prilagođeni su već u izvornom obliku za zborsko pjevanje. Za orguljama muzicira Eva Kirchmayer Bilić, solisti zbora su Davor Pavlović (tenor) i Petar Grubišič (čitač), dok je ravnatelj Izak Špralja. Glazbena bilješka nastala je u crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, 2001. godine. Voljeli spiritualnu i serioznu glazbu ili ne, ovo je vrhunski užitak i pravo religijsko ali i nenadmašno estetsko pročišćenje-umjetnički Catharsis. R. G. Tilly
