Arhiv tekstova

Stjepan Radić (1871.-1928.)

Prije 75. godina, na dan 8. kolovoza umro je Stjepan Radić od zadobivene rane, nakon što je na njega pucao poslanik Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine.
    Poznata je povijesna činjenica da je član Radikalne stranke poslanik Račić pucao u Skupštini u poslanike Hrvatske seljačke stranke i prilikom tog zločina ubio Pavla Radića i dr. Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđa.
    Ime Stjepana Radića postaje nakon njegove smrti sumom narodnih zahtjeva i političkim idealom. U posljednjem govoru Zagrepčanima 16. srpnja 1928., uoči smrti, Radić poručuje: »Valjani i pošteni na jednu stranu, a lupeži na drugu«. Hrabrost Radićeva moralnog uvjerenja temelj je njegove politike. Zločin u Skupštini naišao je na zgražanje cijelog civiliziranog svijeta, a posljednji ispraćaj Stjepana Radića pretvorio se u prosvjed za snagu prava protiv snage sile.
    Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašne seljačke obitelji nedaleko od Siska, u Trebarjevu Desnom. U svojoj ranoj mladosti Radić je započeo putovati, najčešće pješice, da upozna narodni život i seljačko gospodarstvo. Radić se prihvatio teška posla i od seljačkog puka stvorio politički narod duboko prožet Radićevim moralom i politikom.
    To je bio treći hrvatski preporod, koji se nadovezao na ilirce i Starčevića, te zaokružio njihovo djelo. Radić je boravio u mnogo gradova, škola i sveučilišta, ali ih je bio prisiljen napuštati zbog svog bunta i prosvjeda. Zbog sudjelovanja u prosvjedu listopada 1895. protiv tadašnje politike Mađara, osuđen je zajedno s dvadesetak studenata Zagrebačkog sveučilišta, s kojeg je dvije godine prije toga isključen.
    Radić potom studira u Pragu, Parizu, Budimpešti i Moskvi, a godine 1904. zajedno s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku. Stjepan Radić se u svom političkom programu izjasnio za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske jednakopravnosti. Radić je u svom tekstu »Hrvatski ideali«, koji je objavljen u novinama »Hrvatska misao« u Pragu, već 1897. pisao: »S hrvatskim ili srpskim narodnim jedinstvom počnimo, sa zdravo shvaćenom slavenskom uzajamnošću nastavimo, s ozbiljnim i temeljitim proučavanjem velike zapadno-europske kulture završimo«. Nakon kapitulacije dvojne Monarhije, na Sveučilišnom trgu u Zagrebu, gdje je 22. listopada 1918., održana velika manifestacija za oslobođenje i ujedinjenje, Stjepan Radić je među ostalim rekao: »Mudrac Willson je nadvladao nasilnika Vilima. Danas je dan pobjede i narodne slobode, dan kada sami odlučujemo o svojoj sudbini«.
     Na plenarnoj sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu održanoj 21. studenog raspravljalo se o načinu ujedinjenja, a srpska Vlada je odaslala u Zagreb svog ministra Momčila Ninčića. Na ovoj sjednici Radić predlaže da se sprovede narodno jedinstvo na temelju federativnog državnog uređenja i prema tome bi se imao sačuvati historijsko-nacionalni individualitet i potpuna samostalnost pojedinih država s vlastitim zakonodavnim saborima, dok bi državno jedinstvo počivalo na obrambenoj, srodnoj i moralnoj bazi. Radić je dokazivao da bi po državnu budućnost najbolje bilo provesti jedinstvo na federativnom principu. Bio je to početak spora između hrvatskih federalista i srpskih centralista, koji se nastavlja i nakon proglašenja ujedinjenja kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba.
    Legitimnu težnju Hrvata za federacijom osporavala je Radikalna stranka Nikole Pašića. U pogledu državnog uređenja Radić se zalagao da pojedini narodni dijelovi budu zaštićeni od svake majorizacije, a dan izglasavanja Vidovdanskog ustava 1921. godine, ujedno je i početak borbe za reviziju ustava, koja će ispuniti politički život svih narednih godina, sve do katastrofe 20. lipnja 1928., kada je Stjepan Radić smrtno ranjen u narodnoj skupštini.
Z. S.