Arhiv tekstova
Simbolističko pjevanje
Vladimir Antun Ljuboslav Vidrić rođen je 30. travnja 1875. godine u Zagrebu. Najprije je pohađao opću pučku školu, a potom klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Iako je namjeravao studirati medicinu, upisao je pravo na Njemačkome sveučilištu u Pragu, ali se ubrzo vraća u Zagreb, odakle nastavlja studij. Prilikom dolaska cara Franje Josipa I. u Zagreb u povodu otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta u listopadu 1895. godine, Vidrić je zajedno sa Stjepanom Radićem i drugim sveučilištarcima, sudjelovao u prosvjedu protiv tada aktualne politike Mađara. Bio je na čelu studentske povorke, a istoga dana Vidrić je uhićen i zatim osuđen na četiri mjeseca zatvora. Nakon izdržane kazne upisuje se 1896. godine na pravni fakultet u Beču. Tamo je i apsolvirao, a sljedeće, 1897. godine, objavio je pjesmu »Mrtva ljubav«, prvi put pod vlastitim imenom.
Jezgru Vidrićeve lirike čine dvadeset i pet pjesama koje je pjesnik izdao o vlastitu trošku u jedinoj svojoj zbirci »Pjesme«, 1907. godine. Uvrštene pjesme pisane su u razdoblju od 1896. do 1907. godine, a zbirku je grafički uredio Bela Csikos. Izvan zbirke ostalo je šest pjesama koje su za pjesnikovog života objavljene po časopisima prije i poslije pojavljivanja zbirke. Na Vidrićevo pjesništvo bitno su utjecale ne toliko veze s pjesnicima, ponajprije s Dragutinom Domjanićem i Ivanom Krnicem, koliko sa slikarima Belom Csikosem, Mencijom Clementom Crnčićem, Ivanom Tišovom i Otonom Valdecom. Već je u prvoj pjesmi »U oblacima« iz Vidrićeve zbirke uočljivo da je u njoj naglašena problematika pjesničke situacije u svijetu. Kao i u drugim pjesmama, kad je riječ o pjesnikovom statusu, on se dovodi u vezu s najvišim sferama bitka – s višom božanskom sferom.
Tin Ujević je Vidrićevo pjesništvo odredio kao »olimpizam«, jer tamo dominira »osjećaj plaveti i daljine«, te »eteričnost i lakoća«. Ipak, Vidrićev lirski subjekt ne poistovjećuje se u cjelosti s tom višom božanskom sferom, jer je osuđen na silazak i posve zemaljsku patnju, ništavilo i izdaju. Josip Užarević među ostalim piše o Vidrićevoj poeziji kako je ona »modeliranje toga raspona od najvišega do najnižega, od ništavnoga do svesilnoga«. Većina Vidrićevih pjesama tematski je okrenuta rekonstrukciji života iz prošlih dana, ali Užarević napominje da je za Vidrića »prošlost neka vrsta lirske kamuflaže sadašnjosti«, a uz to, »vizualna logika Vidrićeva pjesništva zahtijeva ne samo prostorni i emocionalni, nego i vremenski odmak«.
Treba istaknuti da je Vidrić, prema Matoševim riječima, »naš prvi lirski pejzažist«. Uz povijest i mitologiju, priroda je dominantna Vidrićeva tema. Vidrićevi lirski pejzaži zasnovani su na suodnosu metafizičko-mističnih i filozofskih vertikalno-horizontalnih osi koje se prožimaju s područjem prirodnoga, dok mitološko-povijesni likovi unose vremensko-narativnu dinamiku. Prema mišljenju Užarevića, prožimanje mitsko-povijesnoga i prirodnoga upućuje na simbolistički kontekst Vidrićeva viđenja i razumijevanja prirode, te da se afirmiranje prirodnoga u okviru simbolizma može smatrati važnom poetičkom novinom, jer za simbolizam inače nije karakteristična fascinacija prirodom.
Vidrić se nije pridržavao strogih verifikacijsko-formalnih kriterija, kao što su jednak broj slogova u stihovima ili regularna rima. Zbirka »Pjesme« na poetičkom planu sadrži načelo kontrastiranja. Ivo Frangeš je uočio da načelo kontrasta nalazi svoj izraz i u cjelini Vidrićeva opusa.
Vidrići su, kao ugledna zagrebačka obitelj, bili u središtu svih kulturnih i političkih događanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Među gostima njihova doma bivali su ljudi poput Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga i Ive Trnskoga. Uklinjujući se u vremenski procjep između Kranjčevića i Matoša, Vidrić je »specifična, ali autentična varijanta simbolističkoga pjevanja«, kako među ostalim bilježi A. Šoljan o Vidrićevoj lirici.
Vladimir Vidrić je umro u trideset i petoj godini života, 29. rujna 1909. godine.
Notturno
Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bjelo:
Ko u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.
Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i – biva tiše.
Adieu
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjena pada.
– Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
Priredio: Z. Sarić
